|
|
| travanj, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Emancipate yourselves from mental slavery, none but ourselves can free our minds.
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Iako nisam ni prvo, ni drugo, ni treće (niti mislim postati; iako mi je i ova druga karakteristika odbojna, nisam ju isključila 100%...već nekih 94%), osjećam potrebu pisati o tim "kvalitetama" koje se danas nameću kao odlike za idealan, sretan i ispunjeni život svake žene.
I vrapcima na grani je već jasno da živimo u društvu u kojem je masa ljudi zatucana u neke "svete vrijednosti", i koja osjeća potrebu držati moralne propovijedi o tome što je ispravno, a što iskvareno i izopačeno. Koliko sam puta čula šaptom izrečene kritike na račun neudanih žena koje su prešle tridesetu godinu, i koje naravno nemaju potomke? Te žene su možda organizirale život baš onako kako su htjele, samostalno se uzdržavaju, i ništa ih ne sputava da svoje slobodno vrijeme provode onako kako žele, ali u očima drugih one su žene koje zapravo nisu iskoristile puni potencijal života (tj. "produžile svoju vrstu za još jednu generaciju"), raskalašene jadnice koje nikako da se uozbilje i "skrase se". Ako su single, onda im se pridodaje titula "usidjelice", a ako kojim slučajem imaju partnera, proziva ih se zbog života u "nemoralnoj zajednici" i optužuje ih se za "bijeg od životnih odgovornosti" (ova zadnja kritika je bila upućena meni osobno kad sam jednom prilikom izrekla svoje mišljenje o braku).
A što ako nisu iskoristile svoju reproduktivnu funciju koju im je dao Bog i tako donirale još jednog pojedinca za još jednu generaciju poslušnika? Znači li to da su one sebične osobe koje nisu spremne žrtvovati za tuđe potrebe? Ili je možda bolje da žena, koja je rođena da bude grozna majka ipak ima djecu tek toliko da može reći da je tu svoju ulogu ispunila i da je ima tko posjećivati u staračkom domu kad ostari?
Kada takve kritike dolaze od "običnih" ljudi koji su "realizirali svoj život u punom potencijalu" (a zapravo su unatoč braku, djeci i ostalim "must have" stvarima i dalje nezadovoljni svojim životom), zapravo žalim takve ljude, jer zapravo su robovi tuđih želja i ideala, dok su svoje stvarne ciljeve i snove potisli negdje duboko u podsvjest; ali kada mi o takvim stvarima moraliziraju svećenici, e onda imam štošta za reći.
Kada o braku i potomstvu govore ljudi su se i sami odrekli mogućnosti ženidbe i "uglavnom" nemaju djecu (zna se da i svećenici nisu neki sveci po tom pitanju, ali o tome neki drugi put), to je kao da ti političar govori o poštenju. Jednom riječi - licemjerno.
Iako institucija braka sve više propada, svake godine je sve veći broj razvoda, brak nam se još uvijek nastoji servirati kao nešto vrijedno, sveto, čisto, prekrasno i idealno...i tako dok nas smrt ne rastavi. Brak je i dalje sinonim za "dokaz ljubavi" pred Bogom i ljudima. Iako ljudi zaboravljaju da brak nije jamstvo za ljubav i sreću.
Zapravo razvod i nije sramotan. Bolje se razići na vrijeme nego ostatak života trpjeti i praviti se da je sve u redu. Iako se razvod smatra štetnim za djecu iz tog braka (pretpostavljam kakvi ljudi serviraju takve informacije), bolje je da djeca odrastaju uz dva rastavljena ali sretna roditelja, nego da gledaju kako se roditelji svađaju, bacaju noževe i tanjure jedno na drugo i slično.
No postoje uporni ljudi. Oni koji će radije trpjeti nevjeru, zlostavljanje i sl. te se praviti da je sve divno i krasno, nego poduzeti nešto. Takvu sjebanu ideju u glavi nemaju samo ljudi koji su već više od pola života u braku, već i nadolazeće generacije koje zapravo još nisu niti počele živjeti. Kad ljudi od 20-ak godina i dalje vjeruju da je ispravnije ostati u lošem braku nego biti sretno razveden, znaš da je nešto otišlo u kurac.
Naravno, postoje i kritike upućene na račun braka, jer nije svaki brak crkveni. Možda se civilni brak i kritizira od strane konzervativaca jer ga je lakše razvrgnuti, dok sa crkvenim to ide nešto teže...iako, ako si crkveno vjenčan, država ti priznaje razvod, ignoriraj to što ti tamo neki tip sa oltara tupi 
. To što si ti "pred Bogom" i dalje vjenčan za nekoga, to je stvar simbolike koja još uvijek nekome nešto znači.
To nas pak dovodi do jednog od razloga opće zatucanosti: vjera. U kojem stanju uma moraš biti da vjeruješ u nekog frajera koji nas je stvorio iz pitajboga kojeg razloga i sad igra Simse sa nama? Ili u razdvajanje Crvenog mora, pretvaranje vode u vino i slično? Da ne ispada da kritiziram samo kršćansku i židovsku vjeru - nisu mi ni ostale puno smislenije. Mislim, vjerovanje kako su svinje prljave i kako su krave svete, ili u pedesetak bogova sa 10 ruku, tri glave i sl.?
Postoje ljudi koji vjeruju da postoji neka sila viša od nas (ne bih se usudila nazvati ju nužno "Bogom"), ali ne robuju "toj sili" i to mi je čak i u redu. Ali živjeti svoj život na određen način ne zbog svojih želja, već zato što tako piše u nekoj staroj knjizi ili zato jer ti to govori tip koji sebe smatra božjim slugom/poslanikom, e to je blesavo.
Naravno, nisu vjera i društvo najveći krivci za robovanje uma raznim stereotipima, nametnutim spolnim ulogama, načinima života i sl. Krivi su i ljudi koji su bez i jednog pokušaja otpora dozvolili da se njima zavlada. Krivi su što su dopustili da ih se vodi, što su dopustili da se odlučuje umjesto njih. Krivi su što su upijali informacije i nekakve "dogme" bez da su prethodno razmislili o njima. Krivi jesu, ali to ne znači da se još ne stignu rehabilitirati. Ne bojte se upotrijebiti svoj mozak po prvi put u životu.
