BABA IZ KADROVSKE: MOJ ŠEF NEMA POJMA
MOJ ŠEF NEMA POJMA
Koliko puta ste čuli upravo ovu rečenicu. No nije tako rijetka ni MOJI KOLEGE NEMAJU POJMA.
Obično se koristi kako bi se opravdao vlastiti nerad, nesposobnost, vlastita greška jer radnik najčešće koji takvo što izgovara baš nema apsolutnog pojma što tko radi osim njegovog malog mikrosvemira. Takvi se najlakše ugase rečenicom…
Kako bi ti to napravio ?
Naravno da postoje neuki, nekompetentni šefovi, postavljeni na rukovodeća radna mjesta iz sasvim krivih razloga, a ne zbog znanja i vještina koje posjeduju o čemu možemo kasnije u priči o nepotizmu, no to svakako nije opravdanje za takove lakomislene izjave.
S tim u vezi imamo malu vježbu:
1.korak
Okupite ljude istog odjela te zatražite da svako od njih popišu na listu papira što sve rade i koja su njihova zaduženja ponaosob
2.korak
Zapišite imena svih pozvanih u prvom koraku na papiriće i stavite u posudu. Svi prisutni moraju izvlačiti papiriće iz posude svojih kolega, te ih zamolite da vam napišu na list papira što radi osoba čije je ime na papiriću koji su izvukli
Rezultati slikovito rečeno će biti takvi da će vam za prvi korak trebati puno više papira od drugog koraka. 
Zaključak se izvodi sam po sebi kako je potrebno koliko god je to moguće uvesti radnika u širu sliku.
U svom iskustvu 99,9% ljudi je uvijek tvrdilo da radi ne 100% već 200% na svom radnom mjestu. Vrlo rijetki su oni koji su priznali: „Da, istina je, nisam ovih dana radio ništa, nemam volje….“
Uglavnom smo užasno zaposleni i nemamo vremena za ništa ostalo od posla, ako nas se optuži da postoje greške u radu, da kasnimo sa odrađivanjem nekog posla, u 99,9% netko je drugi kriv, a najčešće kolege ili šef.
Voditelji odjela uglavnom razapeti između radnika i uprave, a da pri tome radnici to ne znaju niti su upoznati o angažmanu voditelja počesto da obrane svog radnika, da preuzmu odgovornost i slično.
Naravno to se odnosi na normalne voditelje, tzv. šefove.
No, naravno ima i onih drugih. Ima onih za koje je izjava radnika….Moj šef nema pojma…………….. potpuno istinita. Kako se to dogodi da u realnom sektoru, koji ne bi trebao tolerirati nerad i neprofesionalnost jer se to odrazi na rezultate, ipak imamo slučajeve gdje su šefovi potpuno nesposobni. Imamo i ekstremne oblike gdje takvi šefovi svoj nerad, lijenost i neprofesionalnost skrivaju tako da mobingiraju radnike i sve suradnike i to može trajati jako dugo, a da se na rezultatima ne primijeti, dapače da taj isti šef bude proglašen vrlo sposobnim. No takva situacija kada eskalira dovodi do velikih problema.
Imamo slučajeve naravno nepotizma što će biti posebna tema.
Neke od slučajeve iz moje prakse mogu navesti u nekoliko primjera:
1. GLASNI VLADAJU
U određenom trenutku potrebno je donijeti odluku o novom voditelju, šefu i u tom trenutku se nametne osoba koja nema niti kompetencije niti radne navike ali je toliko uporna i ustrajna u tome da se baš ona izabere
- Reći ćete ma to su preplitke hipoteze da se takvo što dogodi-ne, nisu- neki postaju šefovi samo zato jer su dovoljno glasni u pravo vrijeme na pravom mjestu i pod pritiskom svoje neutemeljene ambicije natjeraju Uprave da ih postave za voditelja-
„Kako ste mogli dozvoliti to imenovanje?“- „Bio je toliko naporan i dosadan, a drugi se nitko nije javio“ 
2. LOŠIJI KANDIDAT
Ne izabrati s namjerom najboljeg kandidata jer si u istom osjetio ugrozu- vrlo česta pojava na svim razinama
Posebna je ugroza pametniji, radišniji, inventivniji, mlađi i onaj kojeg radnici vole
Jedini uvjet kod ovog kandidata je lojalnost predsjedniku Uprave, no ironija je što se takvi često preobrate u ambiciozne nemani
3. POMPOZNA PREPORUKA
Preporučen kandidat iz druge firme uz hvalospjeve i nacifran CV ( o CV ćemo imati posebnu temu)
„Nahvalio mi ga je kolega iz druge firme, kaže mali je tamo napravio čuda…“
Dobro, naveli smo nekoliko lošijih primjera, a za koji se onda treba odlučiti? Svaki put je bitno napomenuti da generalnog rješenja, osim što se takvo imenovanje ne radi preko noći, kako to često u praksi ide.
Naš kandidat je : KANDIDAT SA DNA
I inače propagiram i pripravničke programe od dna do vrha, doslovno. Pa bi u ovom slučaju dovoljno dobar kandidat bio onaj kojeg ćemo dobro proučiti, a dobro proučiti možemo onoga koji je u istom sustavu prošao različite razine poslovanja i tijekom dužeg perioda pokazao svoju sposobnost.
Dakle, ne treba nam nikakva vanjska preporuka, tu nam je pred nosom već neko vrijeme, prošao kroz sadržajno različite poslove. Imamo dosje na uvid, znamo kakav je sa radnicima, znamo mu vrline i mane i kako funkcionira u određenim situacijama.
Radnici će u manjem slučaju koristiti tezu –Moj šef nema pojma- kod osobe koja je zajedno s njima radila u počecima svog radnog staža, a takvo iskustvo je neprocjenjivo za daljnji razvoj.
Ovdje naravno ne smijemo upasti u zamku – „On je jedan od nas“- direktor.
Voditelj, direktor, šef nikada nije jedan od njih-radnika niti to treba biti, niti treba-još gore, truditi se to biti. Ali?!
Sad se vraćamo na prošli blog i onim prioritetima što je radnicima bitno. Što smo ono naveli da je na prvom mjestu: Odnos sa nadređenima. Aha.
Dakle ne truditi se biti jedan od njih, no biti pristupačan, normalan, svojim znanjem stvoriti autoritet, a ne bičem božjem.
S obzirom da imam nekog svježeg iskustva u boravku u inozemstvu ( dvije godine), mogu iznijeti iskustva ljudi koje sam sretala, a otišli su od vas, vaših šefova, vaših uvjeta rada, vaših plaća.
„Moj šef je sasvim normalan običan čovjek“
„Moj šef je uvijek pristupačan ako trebam nešto pitati, zamoliti.“
„Kad imam povećan obim posla, šef mi na moje iznenađenje pomogne.“
Radnici dakle i ne traže puno, samo da budete normalni. No mi vjerojatno povezano s mentalitetom, o čemu ćemo isto u zasebnom blogu, često stvaramo kult ličnosti.
Što vam prvo pada na pamet kad spomenem kult ličnosti. Meni evo, ne znam zašto doktori. Mislim znam zašto, jer sam obilazila neke bolnice i ambulante u inozemstvu i iznenadila se koliko su liječnici pristupačni. Možda i nisu bolji ili stručniji ali su tu za vas kad ih trebate nešto pitati, kad vam trebaju objasniti. E sad meni odmah padne na pamet ako ste ikad ležali u bolnici, kad je vizita i treba upravo doći u vašu sobu, a onda ona jedna sestra u finišu zadihana ulazi u sobu i kontrolira jer sve očišćeno i da li vam slučajno stoje stvari na onom ormariću iz 1973. godine, pa ako vam stoji neka boca vode ili slično rikne kao lav na vas…jer dolazi DOKTOR! Kada vidiš malo drugu stranu, počneš se tome glasno smijati jer u tom odnosu i stvaranju tih kultova ličnosti nema nevinih. Svi smo krivi. Neki ljudi su zaista zaboravili da su tu zbog pacijenata, klijenata, radnika….pa takvih imamo i šefova.
Čudno je kad malo izađete iz svoje zemlje, svog kruga ljudi, svog mentaliteta shvatite da ste neke stvari smatrali normalnima, a one to uopće nisu.
|
