|
|
svjetovi unutar svjetova
04.07.2007., srijeda
Spašavanje Billya
14 dana izbivanja... neoprostivo...
nije bilo lako ne doći, napisati nešto, posjetiti prijatelje blogere...
ali iskreno, ne samo da nisam o čemu, nego nisam imao ni kada...
trebalo bi skoro put mora krenuti... a da bi ga mogao isplatiti, uzeo sam si, uz postojeći, i dodatni posao, tako da fušarim 100 na sat :) poso, kuća, poso, kuća,-..... birtiju sam izbacio, prijatelji su i tako na moru, pa nemam grižnju savjesti zbog potencijalnog zapostavljanja bližnjih... decko ne živi u mom gradu tako da i njega nemam kad zapostaviti...
ali... zapostaviti sebe, čak i radi naizgled višeg cilja, mislim da nije u redu... posebno stoga što sam veliki protivnik kompleksa žrtvovanja, prihvaćanja križa radi njega samoga, gaženja sebe sada, e da bi u nekoj nediferenciranoj budućnosti uživao.... bezveze...
..iz mog 12-satnog rada na dan, svaki dan, vec 2 tjedna, iz te letargije i polusvijesti, izvukao me jučerašnji jednodnevni put u slavoniju. posjet baki i djedu kod kojih sam odrasto...
...uzeo sam Billya, sina njemačke ovčarice Bele i susjedovog zlatnog retrivera, i krenuo nejdražim stazama, šumom i njivom, ... ma kako da vam prenesem taj osjećaj, ... ondje sam provodio najdivnije dječačke trenutke...
...Billy, inace omiljen u selu, najprije zbog svoje štenaćke ćudi ( naime, sada mu je već 5 godina, ali nikada nije prestao biti štene), a onda zbog svog nesvakidašnjeg izgleda ( čarobnom igra gena naslijedio je konstituciju njemačkog ovčara a boju retrivera... da- pogodili ste, izgleda kao bijeli vuk :)))
bio je neuhvatljiv
... bio je neuhvatljiv prvih sat vremena, a onda je počeo usporavati, zatim je počeo zaostajati, pa šepati, ... tada me već počela hvatati panika, jer sam načinio najgluplju moguću pogrešku...
povesti psa u šetnju, 3. srpnja , u 14 sati, a vode nigdje na vidiku, u kanalima koji omeđuju njive samo popucala zemlja umjesto vode...
... vukao se tako za mnom, i svakih nekoliko koraka bi zastao piljeći u pod, ali bi opet nastavio, svaki put još težim korakom... u trenutku kada se počeo vrtiti u krug jer valjda više nije imao osjećaj za koordinaciju i ravnotežu, e tada je panika nestala, i znao sam da imam jako malo vremena da nešto učinim,...bila mi je poznata ozbiljnost situacije jer sam odrastao u obitelji lovca, a pse smo doživljavali više kao ukućane nego kao kućne ili dvorišne ljubimce-igračke... još sam k tomu uz Billya bio posebno vezan jer sam ga osobno izabrao iz njegova legla i poklonio ga baki i djedu prije 5 ljeta,...
...srećom imao sam mobitel u džepu, nazvao starog da odmah krene autom što bliže nama, iako nije bilo lako objasniti gdje smo točno, jer smo bili doslovno usred ničega, na sve 4 strane svijeta pogled pada na njive, njive, i opet njive, sat vremena hoda do sela....ali kako ona siva moždana mašina radi kada je najpotrebnije, ( nikada me nije iznevjerila u trenucima kada je život bio u pitanju, a takvih je bilo).. sjetio sam se da pored obližnjeg višnjika protječe nekakav malo veći kanal, koji se ulijeva u Bosut nekoliko kilometara niže prema istok,
... u iducoj sekundi vec sam bio u punom trku s do kraja razvijenim planom u glavi...boce nemam, jedino što mogu je skinuti majicu sa sebe i natopiti ju u kanalu i trk natrag k Billyu.. to sam i učinio.. ne znam koliko mi je vremena trebalo do vode i natrag jer pojam vremena tada nije bio važan, važno je bilo trčati , trčati, ludački trčati ( bogu hvala pa sam u izvsnoj tjelesnoj kondiciji!!).. dok sam se vratio do Billya, on je ležao, i ispušato neke čudne zvukove, vrlo slične ljudskom kašlju, i pjenilo se niz usta, uspio sam iscijediti jako malo vode iz majice, i pokrio ga njome, i navukao još na njega hrpu listova neke, meni nepoznate, biljke iz polja. legao sam kraj njega, i pricao mu, pricao, .... i samo mu ponavljao..." ajde Billy, vučino, još malo, samo malo, brzo ćemo do vode, ...." znam da zvuči blesavo, ali jedino bi trznuo glavom kada bi čuo riječ - voda....na svaki spomen riječi "voda" kao da je izvlačio neku dodatnu snagu iz sebe...
a moj stari, svaka mu čast, sa svojim crvenim seatom probija se putevima uz njive, kojima dotad vjerojatno auto nikad nije prošao... i probio se... unijeli smo ga u auto i jureći k veterinaru, ja sam i dalje pričao Billyu...."jel se sjećaš kad sam te tek donio na selo? bio si mali ko djedova šlapa... a vidi ga sad kolika je mrcina! ajde još malo, još samo malo..." dok sam ja njemu pricao, stari je meni psovao i skidao sve bogove s neba, "da kako mi je palo napamet vodit ga po takvom vremenu u šetnju...da koji je men k....., da će me objesit ako ...."
...nije me objesio :) stigli smo veterinaru na vrijeme, vučina je pokazala zašto je vučina, i već je iste večeri, nakon infuzije, i koktela soli i vitamina, divljao po dvorištu, zapletao se baki pod noge, i grizao djeda dok ga je pokušavao četkati...
... on je bio ponovno rođen, ja sam se osjećao ponovno rođenim....
...oni koji nisu imali psa nece razumjeti kako sam se osjećao dok je umirao pod mojom majicom... i koliko mi je bijeli vuk pomogao da se trznem iz ružnog dvotjednog sna, i nasmijem se kao klinac :)))
...
|
|
|