pod krovom čekanja

U vatrama sutona gori raspadanje
susret bitaka neopisivog stoljeća
slomljene lubanje iz pokolja zečeva
i odsječena čela muha goropadnica.

Vrijeme. Isteklo u nitima nebeske vate
pomalo krvave od uboda proljeća.
Živjeti mukom prošlih ubojstava
nedostižan život u zjenici ptice
i cepelini što prelijeću zamrl boj gamadi.
Ubijanje, krv, voda, misao i proljeće.
U gorljivom sutonu dogorijeva čovjek:

“Obriši prirodu oko krvnih usta
posiši krv dragoga druga po znakovlju
skupljeno zlato sa štitova pretoči u planinu.
Posjeduj zlatnu planinu i neka je
cepelini bivših bitaka nadlijeću
sa transparentima samodopadnosti.
Ti preživjeli junače krvoždernog kova
obriši tragove krvave s naboranih usta al nećeš
obrisati zaprljano srce sa neba svoje krvi
okaljano ime nehaja čovječanstva
ocvalu jezu usahle naravi ljudskosti.
To izbrisat nećeš sa gladnih usta svojih
i skinut užarene ureze sa zlata od planine.

Smrt kuca u prhkim zapešćima tvojim
ukucana u slomljene lubanje zečeva
i oklop davno isparjele kornjače
već možda izumrle od bičevanja čovječanstva
pisanja po nevinome oklopu – podrugljive riječi nemoći
od tebe djeteta zlatne planine
i stjegonoše smrti slavlja svake ljudskosti.
Prekriži svoju bitku junače
ovladaj plamenom vlastitoga sutona
omiriši krv srca i srce svoje krvi
zaboravi pobjedu što vodi uništenju
zaboravi pobjedu svih uništenja
svakog uništenja pobjedu zaboravi!
Oživi bitku u sebi i mirno
pođi ka zečevima i izvrnutoj kornjačici
polako prema izumrlu čovječanstvu u tragovima.”

Napuklo sunce osvjetljuje beskraj i plačne poglede zečeva –
pali cepelin prkosi nebu u pozlaćenoj dolini.