Jedva sam se odlučio da pišem ovaj post. Umoran sam poprilično. Nisam se naspavao jučer, a već u 11 ujutro me probudio stari. Trebali smo sređivati moju i bratovu sobu: iznositi ormar neki stari, unijeti neki novi.. Šizio sam lagano cijeli dan. Nikako mi se to preturavanje stvari po sobi nije uklapalo u moje planove. Baš sam bio ljut na momente. Jako sam bjesnio, a žrtava je bila, naravno, moja jadna mama. Loše sam se osjećao nakon toga. Pa sam onda usisao i oprao prozore u svojoj sobi. Baš! Kako dobar izlaz iz zakuhane situacije :-(
Ali u cijeloj toj priči ima i jedna vrlo lijepa stvar. Pregledavajući stare knjige i tonu raznih papira iz srednje škole, naišao sam na slike s maturalca, stare ispite, šalabahtere, pisma koja sam rado razmjenjivao (bilo je to u eri prije e-maila, premda i danas rado napišem pravo, old timer pismo)… I tako, gledajući sve te malo detalje i uspomene uspio sam se, barem na trenutak, otkinuti od svakodnevice koja je danas baš bila naporna. I dosadna. A valjda je tomu doprinijelo i vrijeme. Oblačno, a popodne je i kiša počela padati… Baš situacija u kojoj čovjek poželi da se nađe u nekom dugom vremenu… ili nekom drugom mjestu.
Dovršio sam članak za CroEos o paralelnim svemirima. Zanimljiv je, a napisan je poprilično jasno, pa ako nekog zanima, neka ga pogleda ovdje. Darko mi je puno pomogao. Već je jutros slao SMS i pitao: A jel' ti misliš objaviti taj članak? A ja sam rekao da sam u gužvi i da nemam vremena i da kiša pada i da… ma uglavnom, sad je članak tu. I dobar je.
I baš kad sam objavljivao članak, pročitam nešto o novim studijskim prijedlozima na mom faxu. KOMA. Jako sam se razočarao u neke stvari. U faks općenito, u sustav kao takav. Bez nekog posebnog značenja kroz glavu mi proleti misao koju sam čuo u nekoj od serija koje se svakodnevno repriziraju na RTL-u:
This is stupid system, run by stupid people, and made for stupid people!
Ne trebam ništa dodatno komentirati. Ljut sam. Kad sam ljut pojedem Milka čokoladu. Bijelu. Ili s lješnjacima ako nema bijele. Može i Dorina. Ma samo da je čokolada. E sad kad razmišljam o čokoladi (hm, da nisam možda ovisan o njoj), sjetio sam se trenutaka kada u kući nemamo čokolade, a ja sam u nekom od raspoloženja kad mi čokolada jako treba. E onda nastrada Nuttela. Ili Kraš Ekspres. Ma u tim bi mi trenucima i ona za kuhanje bila jako dobra.
Zvao me Toni danas. Pričali smo 54 minute – to je uobičajeno za nas. S time da ja sam plaćam sve svoje telefonske račune doma. I Internet i pola pretplate. Ja sam, znate, neovisan čovjek ;-) Ali ne… sad stvarno imamo opravdanje, morali smo se dogovoriti oko stana i kupovine nekih stvari za stan… Pa smo pokušali sastaviti popis što nam je potrebno: počeli smo s Domestrosom, Cifom, Čarlijem, Prontom… a završili na Mortadeli, Gaudi… A pao je i nekakav dogovor za palačinke u srijedu kad se napokon i preselimo u stan. A pravit ću ih, naravno, ja. Mislim da čak i znam kuhati. Ponešto. Danas sam u glavi malo razmišljao bi li ja znao napraviti, recimo, grah… Pa sam od tog razmišljanja i ogladnio. Pa sam jeo. Imali smo roštilj. Jer su bili gosti koji su nam pomogli namjestiti onaj ormar s početka priče. Ma i nisu to pravi gosti – to su brat i njegova supruga od mog očuha. Oni su iz Pakraca. A Parkac je blizu Daruvara. A ja sam u nekom okolnom paralelnom svemiru.
Noćas su reprize Zvjezdanih staza. Znam, znam… napadnite me, ali ja to volim gledati. To je moja Villa Maria. Baš! Malo gledam TV. Samo Zvjezdane staze i još ponešto.
|