srijeda, 11.10.2006.
IF YOU SEE ME WALK DOWN THE STREET AND I START TO CRY EACH TIME WE MEET ,WALK ON BY....
Za sve moje malene koje su me pilale da napisem nesto pametno o ovom svijetu, jer da nije njih nebi morali citati sve moje gluposti.....
Nakon niza bezuspjesnih pokusaja da objavim neki posteni post na ovom blogu, mislim da sam stvarno zasluzila da mi ovaj put upali. Inace se odricem ovog bloga i svih svojih nada da cu ikad postati informaticki strucnjak. iskreno, ponekad mislim da je to jedino u cemu sam uistinu dobra u zivotu- odustajanje... nije li to naposlijetku najlaksa stvar za uciniti? samo odes i ostavis sve, kao da nista nikad nije bilo vazno... zatvoriti oci pred odrazom na zrcalu da ne bi vidjeli suze i otici... daleko... daleko od svega... u mraku jer ionako nista nije sigurno kad se svijetlo upali i vise nismo isti jer biti drugaciji jednako je bolno kao i biti samo jedan od mnogih... i kako itko moze reci da se nesto ostavlja kad nikad nista nije uistinu nase...? i moze li biti gore nego kad sami u sebi vidite samo prazninu, tupu prazniku koja ispunjva svaki i najmanji djelic onog zemaljskog sto dise u vama... ? ne mogu si pomoci... ne mogu... i bojim se... jako se bojim... najradje bih otisla, uistinu zasto ne, ionako nikad nista vise nisam ni napravila... otisal bih , samo kad bi mogla ... ali ne mogu okrenuti leda svemu... na kraju svega mozda je i imao pravo- stalo mi je....
nemojte se nikad vezati... jer prije ili kasnije svi odu... ... a kad odu ostvljaju samo prazninu u vama... i mozda jedino bice koje cete ikad voljeti na poslijetku progutat ce tama....
- 19:46 -