attheendoftunnel

Dakle, evo me napokon! Znam, nisam stvarno odavno pisala, nemam neki poseban razlog osim sto mi se nije dalo. Bilo je ljeto pa sma bila na posebnom rezimu: budjenje, izlezavanje, plaza, vanka. I tako svaki dan. Necu se zaliti, bilo je odlicno tako nista ne raditi, lijepo vrijeme, prijateljice (posebno jedna koju nisam vidjela godinu dana. Zapravo i nisam znala da ce doci tako da je bilo jako lijepo iznenadjenje! :)). Nije se nista posebno dogadjalo, ali opet je bilo prekrasno. Ali, ono najvaznije: upisala sam godinu!!!!! :D Osjecaj koji se ne moze opisati, osjecam se kao da sma na vrhu svijeta! Idem na nova predavanja, nove profesore imam, novo gradivo. I kao da je nestalo ono neraspolozenje i briga od prethodne godine. Ah! Posebno mi je drago sto smo onom peticijom nesto uspjeli napraviti, tj. sto tu oderedjenu osobu vise nikada necu morati gledati i nece mi vise zagorcavati zivot! To mi je bio i posljednji ispit, osluka hocu li upisati godinu ili ne, a dan koji sam provela cekajuci rezultate najduzi dan mog zivota. Cak sma i povracala-nesto sto mi se apsolutno nikada nije dogodilo u cijeloj mojoj povijesti skolovanja. Ali, to je iza mene! :D
I sutra idem doma, bezbrizna, napokon na pravi odmor. I, sretna sam, right? Da. Ali, uhvatilo me neko neraspolozenje. Ne znam koji mi je vrag, imam svake osnove za biti sretna, zar ne? Da. Ali, opet sam usamljena. I ta me samoca ubija. Dakle, opet stanujem sama i nema izgleda da se to uskoro promijeni. Nemam romantican pogled na zivot u dvoje, troje. Ali, kada stanujes s nekim znas da je uvijek tu netko s kime mozes popricati, nasmijati se, podijeliti brige. Nema veze sto je ta osoba u drugoj sobi i, recimo, neraspolozena je i zeli biti sama, to ce je proci. Netko je tu kada dodjes doma. Ok, ovo je pateticno pomalo. Mozda imam previse vremena jer zadnjih dana nemam ispita tako da se zatvorim u kucu u 2 popodne i to je to. Bit ce bolje kada pocnu predavanja pa cu biti doma tek navecer. Ali, na pomisao da ce ovako mozda biti cijelu godinu, a dani su sve kraci...Da nesto razjasnimo, imam prijatelje, zovem ih vanka, pokusavam da sto vise izlazimo, ali to rijetko kada cinimo. Zasto ne znam. Htjela bih stanovati s nekim, ali nemam s kime, a necu s nekim nepoznatim jer to ce bit grozno-ne znas kakve su navike te druge osobe, ne znas kakva je karakterno, hoce li ti smetati. Ne, previse rizika. Dakle, nista od toga.
Treca tema-mailovi i upoznavanje. Imala sam iskustva da kada upoznam nove ljude preko maila i pocenmo se dopisivati, sve je odlicno. I ti mailovi prvih mjeseci, godinu dana stizu redovito i stvarno se otvorimo jedni drugima, sve izgleda odlicno. Ali, onda se upoznamo. I...tu nastane prekid. Tu nastane prekid, nakon toga se rijekto javljaju, ili ako ih ja pitam hoce li se javiti onda tu ucine. Ali, definitivno se osjeca neki raskid veza. Sto je najgore, i da to upoznavanje odlicno prodje, stovise super, opet je raskid nakon toga. Uvijek se nadam sada ce mail, provjeravam postu, ali nista. Trazim razloge zasto osobe ne pisu i nalazim objektivne razloge i sebi sve predocujem, ali...cinjenica ostaje: ljudi kada me upoznajurazocaraju se jer ocito nisam osoba koja se predstavlja u mailu-iako mi nije jasno kako to jer sma uvijek ista. I zato mislim da je najbolje da se ubuduce klonim upoznavanja ljudi s Interneta.
Current mood: Falling away from me, Part of me