| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Moje ideje konkretizirane kroz price
Najbolji blogovi
1971.blog.hr
castanea.blog.hr
revan.blog.hr
uspjeh.blog.hr
Priča njegovog života
- 13:13 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Osjetio je hladnoću lisičina na svojim rukama. Lisičine su oduvijek bile tu; danas su samo dobile svoju materijalnu dimenziju. Trenutak kada su mu napokon stavili lisičine bio je kulminacija njegovog života, ali ne u smislu svega što je postigao, već u smislu izbora koje je bio prisiljen napraviti. On je pohađao osnovnu školu, srednju školu i završio je fakultet. Nije to činio zato što je to nekakva društvena norma; društvenu normu nikada nije ni poznavao. Znao je da će mu obrazovanje koristiti u životu - NJEGOVOM životu - i da će uz pomoć znanja koje će steći moći raditi velike stvari. Ali cijelo je vrijeme tu bilo nešto drugo, kao trn u oku koji se ne može vidjeti i teško ga je izvaditi. Prije ga nije mogao vidjeti; danas ga je dotaknuo, i za to je bio kažnjen. Želio je otići negdje drugdje, jer je bilo jasno da ovdje gdje jest, velike se će se stvari ostvariti samo uz uvjete koje nije želio prihvatiti. Naletio je na vrata od čelika koja su se zatvorila i zaključala pred njim. Kao iz vedrog neba, rečeno mu je da isplati svoj dug. Rekli su mu da je njegovo školovanje platilo društvo u kojem živi; rekli su mu da je njegovo zdravlje osiguralo društvo u kojem živi; rekli su mu da mu je hranu koju je jeo osiguralo društvo u kojem živi. Nisu mu rekli, ali je znao da je to jedinstvena poruka koja obuhvaća sve one koje je od njih primio, da je njegov život platilo društvo u kojem živi. Nikada o tome nije tako razmišljao; nikada nije poznavao društvene norme. Bio je, u tom trenu, spreman isplatiti svoj dug. Ali trn u oku je još uvijek bio tu. Nešto nije bilo u redu. Kako, i zašto se tako zadužio? Što je učinio krivo? To mu nije bila namjera. Možda nije smio ići u školu. Možda nije smio imati svog doktora. Ali što je s hranom? Zar nije smio ni jesti? Možda se, zapravo, nije smio ni roditi. Ali to nije bio njegov izbor. Nitko ne bira gdje i kada će se roditi. I onda je dotaknuo onaj trn. Osjetio ga je onako kako je danas osjećao lisičine. I znao je da to nije trn koji je zamagljivao samo njegov vid. Možda je to bila samo greška onoga tko je sastavljao ovaj sustav, ali na takav način vezati čovjeka za društvo u kojem živi je nepojmljivo. To se ne smije raditi, govorio je na suđenju, jer razdire svetost ljudskoga života i čini čovjeka robom tog društva. Kod sklapanja ugovora obje strane su svjesne što potpisuju i to čine svojevoljno. Ovaj ugovor se nikada ne potpisuje; a strana koja se ga treba poštivati nije svijesna što taj ugovor sadrži. Što to čini od čovjeka? Što to čini od čovjekovog života? Život se pretvara u nekakvu determinističku šablonu po kojoj se stvari rješavaju po točno određenom redoslijedu, bez ikakvih devijacija, a mogućnost odabira degenerira - s odabira kako ćemo proživjeti život i hoćemo li, na puki odabir škole koju ćemo upisati i hoćemo li se uopće truditi proći kroz tu školu. Dopustite mi, govorio je, da se barem na trenutak maknem iz okvira ovakvog determinističkog društva, u društvo bez tog ugovora po kojem se pojedinac, živući ovakav život, svakim danom sve više zadužuje društvu u kojem živi, htio on to ili ne. U takvom društvu nema mjesta ustanovama koje plaća država, i nema mjesta ljudima koji žive od novaca koji dolazi iz džepova poreznih obveznika. Svaki se pojedinac brine za sebe i svoje, te surađuje s drugima uz prisustvo konkretnog ugovora na kojem zaista nešto i piše. Možda bih u tom društvu trebao zaraditi za vlastito školovanje i zaraditi da platim svog doktora, ali to bi bilo utoliko lakše, koliko mi je na duši lakše kada znam da živim svoj život onako kako znam, želim i umijem. To je sloboda koja je nemoguća u društvu koje danas imamo. I kada se želimo osloboditi, kada želimo napokon započeti onakav slobodan život kakvog neki od nas mogu samo sanjati, a ostali ni to, onda se pred nama zatvaraju vrata i potežu se naši okovi i očekuje se od nas da naplatimo ono što u životu nikada nismo ni željeli, a što nam je ionako napravilo samo štetu. Ovdje su ti okovi! Digao je ruke i pokazao lisičine. Dosad su samo bili nematerijalni, ali su oduvijek ovdje. Ove su lisičine na mene stavljene onog dana kada sam se rodio, a služile su da bi me se lakše vodilo kroz život kakvog mi je zacrtao netko drugi. Ja nisam napravio vama nikakvu štetu i ne dugujem vam ništa. Ovaj dug kojeg tražite od mene da vam platim napravili ste sami ovakvom tiranijom. I upravo ste tom tiranijom meni nanjeli štetu koja je neizmjerno mnogo puta veća od ove za koju mene optužujete; a to ste učinili uz pomoć ovih lisičina! Sudac je morao pozivati mir u sudnici, a zatim je osudio čovjeka koji je pred njime stajao. Osudio je čovjeka koji je ionako cijeli svoj život u okovima iza rešetaka. |