Odlazim

ponedjeljak , 10.12.2018.

Dakle, ponedjeljak ujutro, jedan razred piše test. Zvoni mi mobitel, budući da znam broj, odlučim ignorirati tih 45 minuta.
Znam tko zove i znam što će pitati. Jesam li se predomislila ili nisam. Nisam.

Dakle, ovo je treća škola u kojoj radim na zamjeni.
Profesorica koju mijenjam tražila od mene da dam otkaz na školi broj 4 (na kojoj imam svoje sate) i uzmem školu 5, isto za njezinu zamjenu.
Inače se vraća. Naravno da sam odbila. Djelomično je stvar osobnog dostojanstva i mogućnosti da sama biram gdje ću raditi.
A i znam da bi mi na kraju nastavne godine napravila isto kao i prošle, elegantno prekinula porodiljni čim odradim sav posao i počnu ljetni praznici.

Dakle, sad ja još elegantnije odbijam, rješavam zadnje poslove sa svojom djecom i na Badnjak prestajem tamo raditi.
Žao mi je djece, ali mislim da osoba koja bi pristala na to nije osoba koja bi se mogla poštovati.
Niti tražiti poštovanje. Imam neki osobni integritet koji mi puno znači. Ova ponuda je bila čisto ponižavanje.

Ne odlazim s lošim osjećajima prema djeci. Ne odlazim s lošim osjećajima prema školi.
Odlazim s lošim osjećajima prema sustavu koji takve stvari dozvoljava (i još ohrabruje).

Nju će sve dočekati spremno, kabinet koji se nije udostojila srediti (ali ja jesam), sve pisane provjere iz polugodišta sređene, kao i mnoštvo riješenih problema u razredu kojemu smo razrednice. Želim joj sve najbolje, zbilja. Ali ja nisam ničija lutka na konopcu kojoj će se govoriti što da radi, a što ne.

<< Arhiva >>