MARS
Na pitanje koji je planet najpoznatiji na noćnom nebu većina će odgovoriti Mars. Taj mlađi Zemljin brat zbog svoje hrđave površine i na noćnom nebu ima crven odsjaj. Vrlo je teško bilo istraživati Mars pa tako i njegov pravi sastav tla i atmosfere.
Sastav tla je sličan Zemljinom, no naravno postoje i neke različitosti. Glavni sastojak je dakako kisik (O2) koji je zastupljen 50 %. Spojevi u tlu su većinom kremen (SiO2) i limonit (Fe2O3•H2O). Limonit i daje crvenu boju Marsovoj površini. Ostali elementi su silicij (Si) kojeg ima 21 %. Sljedeći je element željezo (Fe) sa 13 %. Slijede Magnezij (Mg) i Kalcij (Ca) sa oko 4 % te aluminij (Al) i sumpor (S8) sa 3 %. Sumpor je mnogo zastupljeniji nego u Zemljinom tlu dok je kalij (K) slabije zastupljen, a natrija (Na) je vrlo malo. Većina stijena su silikatne, no mnogo površinskih stijena bogato je željezom te liče na minerale hematita i magnetita te i one daju crvenkastu boju površini planeta. Što se tiče golemih ravnica na Marsu, one su nastale izlijevanjem lave iz četiri veća i nekoliko manjih vulkana.
Kora Marsa debela je 100 km i vrlo je bogata silicijem i aluminijem, dok ima vrlo malo magnezija. Plašt je pak većinski sazdan od feromagnetskih silikata. Sastav jezgre nije poznat no vrlo vjerojatno se sastoji od željeznog troilita tj. željeznog sulfida. Slabo magnetsko polje upućuje na to da Mars nema jezgru od tekućeg nikla i željeza, a neki znanstvenici smatraju da Mars ni nema uopće željeznu jezgru.
Marsova se atmosfera po sastavu značajno razlikuje od sastava Zemljine atmosfere jer je najzastupljeniji ugljikov dioksid (CO2). Tlak atmosfere je puno niže vrijednosti od onog na Zemlji. Temperature su gotovo 320 dana ispod ništice. CO2 ima 95.32 % dok su ostali elementi dušik (N) sa 2.7 %, argon (Ar) sa 1.6 % i kisik sa 0.13 %. Još ima i vodene pare (0.03 %), ugljikovog monoksida (0.07 %), dušikovog oksida (0.01 %), neona (0.00025 %) te kriptona, ksenona, ozona i metana no u zanemarivim količinama. U najvišim slojevima atmosfere postoji vodik (H2) vjerojatno nastao raspadom vode. Marsova atmosfera vrlo je tanka i još k tome rijetka što se pripisuje slabom magnetskom polju zbog kojeg Mars teško zadržava atmosfere i često Sunčev vjetar sa Marsa odnosi dijelove atmosfere.
Vodena para na Marsu je vrlo zanimljiva pojava. Vodu na Marsu još i danas traže i nisu sigurni ima li je u tekućem agregatnom stanju. Većina je vode u ledu zarobljenom među stijenama. Vodena para se ponekad zaledi tvoreći oblake ledenih kristala. To se najčešće događa iznad vulkana. Ipak ponekad se vodena para i kondenzira u maglu iznad velikih nizina poput Valles Marineris i Hellas Planitia.
Zimi kad se temperature spuštaju i do -150 °C ugljikov dioksid prelazi u čvrsto stanje pa se tada tvore polarne kape sazdane od tog plina, prašine i vodenog leda. Polarnih kapa ima i ljeti no one su većinom vrlo male u odnosu na zimske periode.
Metan je na Marsu vrlo nestabilan. Traje samo 100 godina i mora se obnavljati. Vulkanizam je jedini poznati način obnavljanja. Neki znanstvenici vjeruju pak da metan obnavljaju anaerobni mikrobi ili metanogeni koji stvaraju metan iz vodika i ugljikovog dioksida.
Pronalazak vodika u atmosferi potkrijepio je teoriju da su se nekad na Marsu nalazili brojni oceani i kanali.
Phobos i Deimos
Mars ima dva prirodna satelita koji vjerno kruže oko samog planeta. To su veći Phobos i manji Deimos, u prijevodu Strah i Užas. Nije poznato podrijetlo no smatra se da su zalutali asteroidi. Po toj tezi spadaju među asteroide C-tipa – onih koji su bogati ugljikom. Po gustoći se može utvrditi da nisu sazdani od punog kamena već od mješavine kamena i leda. Površina obaju satelita posuta je brojnim kraterima.
Phobos je kao satelit veoma taman. Procjenjuje se da je Phobos proživio 99 % svoga vijeka i da će za 50-100 milijuna godina vjerojatno pasti na Mars. Satelit je prekriven slojem prašine debljim od jednog centimetra što znatno utječe na temperaturu, a samim time i na brže hlađenje i grijanje tla. Krateri na satelitu tamni su zbog nepoznatog materijala koji je udario u satelit
. Za tu se tamnu tvar smatra da je najtamnija tvar su Sunčevom sustavu.
Phobos slabo ispušta i plin sa površine. Točan sastav tog plina nije poznat no vjeruje se da je vodena para pošto voda lagano isprava na slaboj gravitaciji. Istraživanja daju naslutiti da na satelitu postoji metan u tragovima i spojevi kisika i željeza. Osim ugljika rasprostranjen je silicij.
Deimos je također prekriven tamnim kraterima kao i Phobos. Njegovu površinu čini sloj regolita debljine oko 100 metara. I Deimosova gustoća je mala. Gravitacija ovog tijela ne može zadržati krhotine koje su lagano izbačene sa njegove površine. Na planetu uz ugljik postoji i željezo u spojevima i kao čista tvar te silicij i magnezij.
|
