Danas sam na facebooku napisala jedan od onih sretnih status updatea. Možda čak i najsretniji, najoptimističniji, najružičastiji ikad.
Finally feelin' kinda happy / "lmf"
(amerikanizacija, ali nvm)

Nakon crappy raspoloženja svih ovih dana otkad sam se vratila, napokon sam shvatila da je ljeto, da je vruće i da je jedini posao neradnicima kao što sam ja zabava. Ili bi bar trebao biti.

I da je uzaludno žaliti za nečim što se je ili nije dogodilo, ili kako bi to ljudi bolje rekli, za prolivenim mlijekom.

Da se uzaludno samosažalijevati jer i to jednom dosadi.

Da se od plakanja samo zacrvenim i bude mi vruće.

Da se prilikom živciranja dogodi ista ona stavka gore.

I da je sto puta bolje pustiti mozak na pašu.

Idem po kavama na kojima mi konobarice podmeću vodku u vodu bez moga znanja. (Stvarno sam mislila da je voda zagađena ili da čaša nije oprana od tonika ili nečeg. A ja stvarno ne volim vodku.)

Idem po kavama s istim onim ljudima s kojima šetam po gradu s knjigom od 1000 strana ispod ruke ne zato što izgledamo kvazi intelektualno nego zato što nam je druga knjiga od 1000 strana u torbi.


Pečem muffine s zilijun kila čokolade u njima, pa se prežderavamo na mojoj terasi pričajući o djetinjoj ovisnosti o ljepilu za papir s mirisom jagode.

Idemo kod L. na posao te joj zauzimamo stol kako joj nitko ne bi sjeo u njene redove. I jedemo sladoled. Ne besplatni. Jeste znali da dec mineralne košta 1 kunu?

Idemo na koncerte klasične glazbe jer su nam besplatni, na kojima ja pokazujem izvanredno poznavanje violine i zaključujem da svi Amerikanci imaju američke zube(dakako, govori se i o podrijetlu naših), da mi se ne sviđa teta prva violina i da na slikama ispadamo ko da nas je neko umočio u svinjsku mast te se duboko kajem što nisam stavila puder. I što nemam kratku kosu s kojom nije tako vruće.

Sviram u wc-u jer mi ljepše zvuči sve dok mi mama ne uleti, stane, kaže "Bože sačuvaj" i potjera me van.

Igram glupe igrice naziva Cake Mania, Posh Boutique i Sally's Salon i živim za 60 minuta free triala. Zabava za jutarnje sate, pošto zbog vrućine ne mogu spavati dulje od 9.

Spremamo ručak kod mene, prežderavamo se i gledamo slike sa Brača dok sladoled Quatro nestaje za 10 minuta.

Slikamo se po gradu i ne stavljamo fotoaparat na auto kako bi se sve četiri slikale u strahu od babe beskućnice s dječjim kolicima.

Sunčamo se na brodu od I. planirajući izlete, večere i izlaske. Nije uopće bitno oće se ostvariti.

Prežderavam se domaćim grožđem, pomidorima i ostalim ljetnim proizvodima.
Kupam se iako mi do plaže s dva različita busa treba sat vremena. Da, ja živim u Zadru. Da, Zadar je na obali Jadranskoga mora.
Gledam Housea kad stignem, I si es ajove i ubojite nagone, svakakve slučajeve i kosti. I sad će Olimpijada pa ću gledati atletiku. I nešto na ledu.
I piti cappucino od čokolade s ledom iako se zapravo pravi sa vrućim mlijekom.
I jesti breskvu.

Eto. Ne zanima me neuroticizam, ne zanimaju me ničiji imaginarni problemi, ne zanimaju me poremećeni ljudi, ni velike brige koje iziskuju velika filozofska razmišljanja.
Za sve to, molim vas, obratite mi se 1.9.

Ja sam na godišnjem.