Svih nas je to duboko potreslo,nekoga više,nekoga manje.Svatko se na svoj način nosio s time.Neki su plakali,neki se smijali,neki pili...

Život ide dalje...
Znam.
Uz ono "Nemamo riječi" rekli su mi to stotine puta.

Prvo vrijeme teško se bilo prilagoditi da te nema.
Razred je bio...drukčiji...Bar meni.
Tvoje prazno mjesto zamjenili su drugi,ali uvijek smo znali da to nije to.
Ostali smo bez onoga tko je bio Duh razreda.

Fale mi tvoje šale na satovima,dosjetke,dječje lice.
Ogroman smisao za humor.
Svađe o muzici.
Filozofske rasprave.

Ovo je moj način da ti kažem hvala.
Nikad nisam mislila da ti neću imati vremena to reći uživo.
Hvala ti što si mi pokazao da postoje osobe kao što si ti bio,i dao mi nadu da će ih još biti.
Osobe vedrog duha,osobe koje nikad nisu rekle išta ružno o bilo kome.
Osobe na koje se ne možeš ljutiti,pa ni onda kad ti upadnu u kompjuter i izluđuju te.
Osobe koje su inteligentne,a prolaze s tri i to im uopće ne smeta.
Osobe koje u životu rade ono što stvarno vole,a u tome su bez premca.

Bezuvjetni prijatelji.

Ali život ide dalje...
Sad te se sjetim svaki dan,s vremenom sve rijeđe...
Ne mogu govoriti suprotno...

Ali uvijek će ostati brazda u mome srcu,ona koja nikad neće zacijeliti,koju neće ništa moći izbrisati.Ni nove tuge,sreće,smrti.Sjećanje.Uspomene.Možda će izblijedjeti,ali neće nikad nestati.Uvijek ću znati što znači.
I kome je posvećena.
Tebi.
Brbihno.

Vidimo se,prijatelju.