Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
subota, 21.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka kod rta St. Vincent – 16. siječanj 1780.
Pomorska bitka kod rta St. Vincent (Cape St. Vincent) odigrala se kod južne obale Portugala nadnevka 16. siječanja 1780., a u povijesti zapamćena u sklopu 'Velike opsade Gibraltara' koja pak se dogodila tijekom Američkog rata za neovisnost. Britanski flota pod zapovijedanjem britanskog admirala Sir George Rodney porazila je španjolsku opsadnu eskadru koja je sidrila u zaljevu Cadiz pod zapovijedanjem Don Juan de Lángara sa izričitom zadaćom spriječiti dovoz pojačanja opsjednutom Gibraltaru.
Bitka kod rta St. Vincent ponekad se u povijesti bitaka naziva i bitka 'mjesečevog svijetla' (Moonlight Battle), jer je bila vrlo neobična za to doba pomorskih bitaka, odnosno bitka se tukla tijekom noći. Nadalje, to je prva velika britanska pomorska pobjeda nad svojim europskim protivnicima (Španjolska, Francuska i Nizozemska) u pomorskom ratu i bitka koja je dokazala vrijednost ratnih brodova čiji su drveni trupovi bili obloženi bakrom.
Admiral Rodney je krajem prosinca 1779. poveo flotu za opskrbu Gibraltara i ublažavanje posljedica francusko - španjolske opsade istoga. Bila je to velika flota od oko trideset linijskih ratnih brodova. Međutim, Britanci su sumnjali u izdaju, pa je zapravo admiral Rodney poveo svoju flotu za opskrbu prema Zapadnoj Indiji (Srednja Amerika), a tek na pučini admiral je 4. siječnja 1780. otvorio prave zapovijedi u kojima je stajalo da se flota podijeli i da manji (11 brodova) dio produži prema Zapadnoj Indiji, a veći (19 brodova) se okrene natrag prema Gibraltaru.
Španjolci nisu ništa posumnjali, pa su 8. siječnja 1780. poslali manji konvoj u pratnji samo jednog linijskog ratnog broda i dvije fregate prema Menorci. Taj španjolski opskrbni konvoj zarobljen je kompletan od strane britanskog konvoja kojim je zapovijedao admiral Rodney. Španjolski linijski ratni brod imena Guipuzcoana je odmah preimenovan u HMS Prince William i bio je to dvadeseti ratni brod u floti admirala Rodneya.
Kad je španjolski admiral de Lángara sa svojom eskadrom (11ratnih brodova) stigao južno od rta St. Vincent i utvrdio snagu britanske flote, on je pokušao bitku zapodjenuti u sigurnosti utvrđene luke Cadiz. No, britanski ratni brodovi s trupovima obloženim bakrom bili su brži i presjekli su put španjolskim brodovima, pa su ih potisnuli nešto južnije od dometa topova iz utvrda Cadiz.
Bitka je započela negdje kasno popodne (oko 1600) i potrajala je skroz do iza ponoći. Britanski zapovjednik admiral Rodney bio je bolestan, pa je cijelu bitku proveo u svojoj kabini. Njegov zamjenik kapetan korvete, Walter Young, zapravo je zapovijedao britanskim brodovljem na način da je odluku admirala dobivenu u njegovoj kabini prenosio na podređene.
Bitka je započela dvobojem španjolskog ratnog broda Santo Domingo s čak tri britanska ratna broda (HMS Edgar, HMS Marlborough i HMS Ajax). Španjolski brod nije imao nikakve šanse, a kad je uhvaćen u unakrsnu vatru topova britanskog brodovlja isti je teško oštećen i potopljen nakon 40 minuta razmjene topničke paljbe. Nakon toga su britanski brodovi HMS Marlborough i HMS Ajax napali španjolski ratni brod Princessa koji ih je uspio odbiti nakon sat vremena teške kanonade, ali potom je španjolski brod napadnut i od trećeg britanskog ratnog broda HMS Bedford.
Athumanunhov kolaž bitke kod rta St.Vincent
Oko 1800 pao je mrak, ali su britanski brodovi predvođeni admiralskim brodom HMS Sandwich nastavili proganjati španjolske brodove. Oko 1930 britanski ratni brod HMS Defence sustigao je španjolski admiralski brod Fenix s kojim je zapodjenuo dvoboj topovima koji je potrajao oko sat vremena kada su mu u pomoć stigli britanski brodovi HMS Montagu i HMS Prince George. Španjolski admiralski brod borio se hrabro iako je posada bila zaražena bolesna, a tijekom bitke ranjen je i španjolski admiral de Lángara, ali po dolasku i četvrtog britanskog broda HMS Bienfaisant španolski admiralski brod morao se predati.
Oko 2115 britanski brod HMS Montagu zamalo se sudario sa španjolskim brodom Diligente jer bio je mrkli mrak, a obije posade nisu bile obučene za borbu i manevar u mraku. Oko 2300 završila je bitka britanskog broda HMS Cumberland i španjolskog San Eugenio koji se predao. Oko 0100 završen je dvoboj britanskih brodova HMS Culloden i HMS Prince George sa španjolskim brodom San Julian.
Posljednji španjolski brod koji se zamalo dokopao sigurnosti luke Cadiz bio je Monarca koji je uspio manevrom i pod zaštitom mraka izbjeći topove britanskog linijskog broda HMS Alcide, ali je naletio na britansku fregatu HMS Apollo. Britanska fregata iako slabija u topovima upustila se u dvoboj s jačim španjolskim linijskim brodom i uspjela ga zadržati do dolaska admiralskog broda HMS Sandwich. Nakon plotuna s britanskog admiralskog broda španjolski ratni brod spustio je svoju zastavu što je bio znak predaje.
Od španjolske flote uspjeli su se spasiti i doseći sigurnost luke Cadiz samo dva broda San Justo i San Genaro, s tim da je San Justo bio jako oštećen od pretrpljenih pogodaka. Dakle, od 11 španjolskih brodova koji su ušli u borbu čak 9ih je zarobljeno ili potopljeno. Britanci su uspjeli osposobiti samo 4 španjolska broda koji su se priključili konvoju prema Gibraltaru.
Britanci su oslobodili sve španjolske zarobljene mornare i iskrcali ih na povratku u marokanskom gradu Tanger. Španjolski admiral je nakon bitke dobio unapređenje od španjolskog kralja Carlosa III., a britanski admiral je slavljen kao veliki vojskovođa, te je odlikovan u Britaniji. Kasnije će britanski admiral Rodney još jednom tući bitku s francuskim admiralom de Grasse Comte godine 1782. i odnijeti pobjedu tijekom bitka za Saintes.
To britansko prvo pojačanje koje se probilo do opsjednutog Gibraltara dalo je još veći moral britanskim vojnicima da izdrže tešku opsadu, a nakon ovoga slijedi druga pomorska bitka za opskrbu opsjednutog Gibraltara. Britanski flotu vodit će britanski viceadmiral Georg Darby s 29 britanskih ratnih brodova nadnevka 12. travnja 1781.
nedjelja, 15.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Velika opsada Gibraltara – Veliki napad 18. rujna 1782.
Nakon što je u lipnju 1779. Španjolska objavila rat Velikoj Britaniji, a kako je prije toga 12. travnja 1779. potpisala ugovor s Francuskom o međusobnom pomaganju u povratku područja koja im je preotela Velika Britanija, dvije saveznice odlučile su se na zajedničko djelovanje protiv dominacije Velike Britanije u Sredozemnom moru. Ključna točka dakako bio je Gibraltar.
Od svih bitaka tijekom Američkog rata za nezavisnost opsada Gibraltara bila je najveća i najduža opsada koju će pretrpjeti britanske postrojbe. Španjolski zapovjednik kopnenih postrojbi bio je general Martin Alvarez de Sotomayor koji je vodio dvije bojne kraljevske garde, dvije bojne valonske garde, konjaništvo i topništvo (sveukupno 13 000 vojnika). Obalnim topničkim bitnicama zapovijedao je Rudesindo Tilly. Francuskim konjaništvom (draguni) zapovijedao je francuski knez Louis Des Balbes de Berton de Crillon, a pješaštvom francuski markiz Arellano. Pomorskim snagama smještenim u luci Algeciras sa zadaćom blokade zaljeva zapovijedao je španjolski admiral Antonio Barcelo (galije i topovnjače). Španjolskom flotom od 11 linijskih brodova i 2 fregate zapovijedao je španjolski admiral Luis de Cordova Y Cordova, a zadaća im je bila sidriti u zaljevu Cadiz i napad na eventualna britanska pomorska pojačanja.
razmještaj postrojbi,topništva i brodovlja
Britanske postrojbe koje su se našle u okruženju brojale su 5382 vojnika (među njima ima i njemačkih vojnika iz Hanovera, te korzikanskih vojnika),a zapovijeda im britanski general guverner Roger Elliott. Tijekom opsade kao posade obalnih topničkih bitnica bili su uključeni i civili koji su pomagali britanskim topnicima.
Do početka zime britanske postrojbe potrošile su sve svoje zalihe. Kruha više nije bilo, a ono malo brašna što je preostalo bilo je namijenjeno samo djeci i bolesnima. Četiri unce riže postali su jedini obrok za britanske vojnike, ali i civile. Više nije bilo ni drva za ogrjev, pa su se počeli u tu svrhu demontirati stari brodovi i čamci. Među britanskim vojnicima izbio je i skorbut, ali britanski moral nije padao. Na svaki poziv na uzbunu britanski vojnici brzo su se odazivali i uporno branili svoje položaje.
Sve to je prisililo Španjolsku da odgodi već prije planiranu (za 1779. godinu) invaziju Engleske i da poveća broj vojnika u opsadi. No, ubrzo stiže britansko prvo pojačanje koje će zapodjenuti pomorsku bitku kod rta St. Vincent u proljeće 1780.
španjolski ratni brod 'Santo Domingo' uhvaćen u unakrsnu vatru dvije britanske fregate
petak, 06.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka za Mobile – 7. siječanj 1781.
Do bitke za Mobile nadnevka 7. siječanja 1781. došlo je nakon britanskog pokušaja preotimanja grada Mobile, u tadašnjoj britanskoj koloniji Zapadna Florida (West Florida), od španjolske okupacije tijekom američkog rata za neovisnost. Naime Španjolci su tijekom ožujka 1780. zauzeli taj britanski grad. Zapravo, bitka za Mobile je neuspio pokušaj preotimanja španjolske vojne instalacije na istočnoj strani zaljeva Mobile bay u kojoj je njemački (Waldeck) satnik Johann von Hanxleden, koji je zapovijedao britanskom ekspedicijom, poginuo.
Dakle, kad je Španjolska ušla u rat tijekom 1779. na strani kontinentalaca, a protiv Britanaca, španjolski guverner Louisiane Bernardo de Galvez, odmah je počeo s provedbom ofenzivnih operacija kako bi uspostavio nadzor nad susjednim britanskim kolonijama (Zapadna Florida). Tijekom rujna 1779. španjolska vojska uspostavila je potpuni nadzor nad donjim tokom rijeke Mississippi i zauzela britanski Fort Bute, a ubrzo nakon toga porazila i prisilila na predaju preostale britanske postrojbe tijekom bitke Baton Rouge.
Britanske snage bile su sastavljene od britanskih regulara (vojnici iz sastava 16. i 60.britanske pješačke pukovnije), britanskih lojalista (oko 260 pripadnika Torijevaca), Britancima lojalnih Indijanaca (native people) iz plemena Creek (Muscogee), Chickasaw i Choctaw (oko 420 ratnika) i njemačkih (Waldeck) grenadira (oko 60-tak).
Ekspedicija njemačkog satnika Hanxledena stigla je do španjolskih predstraža tijekom noći 6. siječnja, ali je s napadom čekano sve do jutra. Oko četrdesetak španjolskih vojnika bilo je na obali i spavalo oko vatre, a ostatak španjolskih vojnika (njih oko 160 spavalo je na brodovima koji su bili usidreni u zaljevu. Britanski i njemački vojnici bajunetama su poklali španjolske vojnike na spavanju, no, neki Španjolci su se probudili i stali tražiti spas u moru. Te španjolske vojnike pak su napali Indijanci iz ekspedicije i sve ih skalpirali.
Krikovi i zvuk borbe probudio je i španjolske mornare i ostale vojnike na brodovima, pa su oni otvorili snažnu topovsku i puščanu paljbu po protivničkim vojnicima i ratnicima na obali. Smrtno je pogođen satnik Hanxleden i još devetnaest drugih vojnika. Nakon ovoga preostali britanski vojnici i Indijanci su se povukli natrag prema svojoj utvrdi (Pensacola).
Time je ova kratka bitka završena. Španjolci su imali 14 mrtvih vojnika i 23 ranjena, a Britanci pak 20 mrtvih. Ovaj događaj ubrzo će španjolskog guvernera de Galveza ponukati na napad na posljednji britanski garnizon na Floridi, na utvrdu Pensacole.
srijeda, 04.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka na otoku Jersey – 6. siječanj 1781. (nastavak)
U 0800 sati, francuski vojnici iznenada su upali u kuću otočnog guvernera Mosesa Corbet, i doslovce ga zarobili u krevetu u zgradi vlade (Government House u dijelu grada Le Manoir de La Motte). Barun DeRullecourt uvjerio je britanskog guvernera Corbeta da je na tisuće francuskih vojnika iskrcano na otoku i zatražio da mu se on i ostali članovi vlade predaju. U nedostatku istinite informacije, guverner Corbet je u tu priču i povjerovao. Tako je nadnevka 6. siječnja 1781. francuska prva napadačka skupina zauzela obrambene pozicije u samom gradskom središtu na Royal squeru usred glavnog otočnog grada St. Helier i to dok je većina grada još spavalo.
Barun DeRullecourt zatražio je od guvernera Corbeta da ode u britansko vojno zapovjedništvo koje se nalazilo u utvrdi Elizabeth Castle i od njih zatraži polaganje oružja, jer u protivnom grad će biti spaljen, opljačkan, a i civili bi mogli nastradati. Međutim, srećom po Britance, britanski zapovjednici bili su vrlo mladi i pravi profesionalci (zapovjednik utvrde Elizabeth Castle, satnik Mulcaster, kao i 24 godišnji zapovjednik garnizona bojnik Francis Peirson posumnjali su u istinitost guvernerove priče, jer njihove predstraže i straže nisu poslale nikakva izvješća o bilo kakvim borbama i nazočnosti tolikog broja francuskih vojnika na otoku.
Mladi bojnik Francis Peirson odmah je podigao na uzbunu svoj garnizon, a poslao je i skoroteču zapovjedniku otočne milicije koja se tada nalazila u dijelu grada Mont čs Pendus (Westmount) da mu se pridruže u napadu na francuske vojnike koji su se utvrdili na glavnom trgu. Ubrzo je bojnik Francis Peirson imao na raspolaganju oko 2000 vojnika i pripadnika otočne milicije s kojima je odlučno krenuo u napad na utvrđene francuske vojnike na trgu.
No, 2000 vojnika koje je doveo bojnik Peirson bilo je malo previše, pa skoro dvije trećine vojnika i britanskih zapovjednika nisu uopće mogli shvatiti gdje je protivnik i gdje trebaju zapodjenuti borbu. Međutim, dio 78. pješačke pukovnije uputio se u dio grada Mont de la Ville (danas je to Fort Regent) gdje su zauzeli položaje za borbu i time odsjekli jedini mogući smjer kojim su se francuski vojnici mogli izvući iz grada.
Francuzi su pronašli topove, ali nisu imali streljivo i barut za njih, pa im je na raspolaganju ostalo samo pješačko i osobno naoružanje. Kada je bojnik Peirson izvješten da se dio vojnika 78. pješačke pukovnije utvrdio na Fort Regentu on je izdao nalog za napad na francuske vojnike. Istodobno je uzbunjena i britanska 83. pješačka pukovnija koja je krenula iz Grouville tražiti francuske vojnike (koji su navodno negdje na otoku skriveni).
U napad su prvi krenuli vojnici iz sastava britanske 78. pješačke pukovnije uz potporu jedne pješačke satnije iz sastava britanske 95. pješačke pukovnije, te nekoliko odreda otočne milicije. Ostale britanske postrojbe zbunjeno su pucale u zrak uopće ne vidjevši protivnika. Bojnik Peirson praćen vojnicima 95. pješačke pukovnije napredovao je prema Avenue du Marche gdje su se povukli francuski vojnici okupljeni oko baruna de Rullecourt i tu je došlo do završne bitke.
Bitka je kratko potrajala (oko 30 minuta), ali je bila žestoka. Bojnik Peirson smrtno je pogođen, a na drugoj strani ranjen je i barun de Rullecourt. Nakon pada baruna dio francuskih vojnika se predao, ali je manji dio potražio zaklon u okolnim kućama i nastavio pružati otpor sve dok nisu poginuli ili bili zarobljeni. Nakon završene bitke u gradu St. Helier počela je bitka u gradu La Rocque kamo se iskrcalo 200-tinjak francuskih vojnika iz sastava četvrte napadačke skupine.
Tijekom bitke u gradu La Rocque 45 britanskih grenadira iz sastava britanske 83. pješačke pukovnije hrabro je pružalo otpor francuskim vojnicima do dolaska pojačanja iz grada Grouville, odnosno matične pukovnije. Nakon pristizanja pojačanja Francuzi su poraženi. Oko 70-tak francuskih vojnika je zarobljeno, a 30-tak ih je bilo mrtvo i ranjeno. Preostalih 100-tinjak francuskih vojnika uspjelo se dokopati brodova i otisnuti na pučinu.
Ukupno je poginulo 30-tak francuskih vojnika, još toliko ih je bilo ranjeno, a oko 600 ih je bilo zarobljeno. Barun brigadir de Rullecourt umro je od zadobivenih rana slijedeći dan. Britanci su imali približno isti broj ranjenih i poginulih kao i Francuzi, Nakon bitke Britanci su proveli opsežnu istragu i došli do zaključka da su Francuzi imali pomagače na otoku. Barun De Rullecourt imao je planove utvrda, skice razmještaja obrambenih kula, razmještaj i broj topova, točan broj britanskih vojnika i milicije, imena časnika i zapovjednika, te još nekoliko vrijednih vojnih obavještajnih podataka, a na samrti je rekao da bez 'dobrog prijatelja' na otoku Jersey, on ne bi došao. Kasnije je taj 'dobri prijatelj' otkriven i uhićen. Bio je to ugledni gospodin stanovnik otoka gospodin Le Geyt, a u nekim povijesnim zapisima stoji da je bilo više optuženika za izdaju i pomaganje Francuzima.
utorak, 03.01.2012.
Bitke tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost
Bitka na otoku Jersey – 6. siječanj 1781.
Tijekom bitaka u američkom ratu za nezavisnost, a nakon što su Velikoj Britaniji rat objavile Francuska, Španjolska i Nizozemska (koje su otvoreno podupirale kontinentalce u ratu, a tu je prednjačila Francuska) otok Jersey služio je kao baza za britansko ratno brodovlje koje je napadalo francuske pomorske opskrbe koje su slane u Ameriku.
Otok Jersay smješten je samo četrnaest milja od francuske obale, te je kao takav Jersey bio upravo savršen za prepade na francuske brodove. Svjesni strateškog značaja i vrijednosti tog otoka Britanci su izgradili cijeli niz utvrda i reduta na samom otoku, ali i na njegovoj obali. Osim britanskih regularnih postrojbi, 78. highlanderska, 83. pješačka (Royal Glasgow Volonteri) i 95. pješačka pukovnija, na otoku je stalno naoružano i oko 3000 pripadnika otočne milicije, pa je to ukupno iznosilo oko 9300 vojnika. Od mornaričkih snaga na otoku je bazirala britanska eskadra (Jersey eskadra) koja u tom trenutku nije bila na otoku već u bojnom pohodu protiv Nizozemske ratne mornarice.
Unatoč znatnoj snazi britanske obrane otoka, francuski kralj i vojno zapovjedništvo stalno traže najpovoljniji trenutak i rade na planovima za invaziju i zauzimanje otoka Jersey. Španjolska pak je vjerovala da će većim napadom (invazijom) na otok Jersey Britanija uputiti dio svojih snaga iz Gibraltara, pa bi tada vrijedilo pokušati osloboditi Gibraltar. No, na kraju se od svega odustalo, a napad na sam otok prepuštena je kao osobna stvar francuskom baruna brigadiru Philippe de Rullecourt.
Barun Philippe de Rullecourt prikupio je pravu malu 'privatnu vojsku' od oko 2000 vojnika dragovoljaca, negdje oko 100-tinjak vojnika regulara dao je i francuski kralj Luj XVI. koji je i osigurao znatniju novčanu potporu, kao i opremanje barunove ekspedicije. Međutim, iako je ekspedicija službeno postala 'privatna stvar' baruna Philippe de Rullecourt i iako se vojni vrh francuske vojske javno izjasnio da je napad na otok Jersey, pa i ako uspije, uspjeh kratkoga vijeka i na njega nije dobro trošiti vojne potencijale i resurse, potpora je bila vrlo izdašna (čak je i onih 100-tinjak regulara tobože otpušteno iz vojske.
No, dobro, možda je interesantnije to što je uz baruna postojao još jedan plemić-zapovjednik za invaziju otoka Jersey. Bio je to indijski princ nazvan 'princ Emire' koji se istakao tijekom borbi protiv britanske vlasti u Indiji, ali je nakon uhićenja deportiran zajedno sa svojim istomišljenicima u Francusku. On je zagovarao rušenje, pljačkanje i spaljivanje otoka i njegovih instalacija. Za baruna De Rullecourta, pustolova ali i časnika francuske vojske to je ipak bilo malo previše 'barbarski'.
Nadnevka 5. siječnja 1781. francuska ekspedicija baruna De Rullecourta, koja je brojala oko 2000 vojnika podijeljenih u četiri napadačke (invazijske) skupine, neprimijećeno je stigla u vode otoka Jersey. (Kako se to dogodilo još ni danas nije razjašnjeno u potpunosti, ali najvjerojatnije je kriva opuštenost britanskih straža jer tada se 6. siječnja još uvijek slavio kao 'Stara božićna noć' u Jerseyu, pa su Francuzi stigli blizu otoka neotkriveni).
Prva napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 800 vojnika, iskrcala se neopažena na području La Rocque – Grouville i to na područje gdje su britanske straže bile vrlo brojne (britanski vojnici koji su tada bili na straži kasnije su izvedeni pred vojni sud koji je utvrdio da su napustili svoje stražarsko mjesto i otišli po piće u obližnji Grouville). Druga napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 400 vojnika, potpuno se izgubila nakon iskrcavanja i zalutala među brojnim obalnim stijenama. Brodovi koji su prevozili treću napadačku skupinu, koja je bila ustrojena od 600 vojnika, odvojili su se od ostatka invazijske flote još na otvorenom moru i nisu se nikad više pridružili glavnini. Četvrta napadačka skupina, koja je bila ustrojena od 200 vojnika, iskrcala se rano u jutro 6. siječnja u La Rocque. Dakle, na otok se iskrcalo samo oko 1000 francuskih vojnika, a to je polovica koliko ih je trebalo sudjelovati u invaziji i prepadu.
nedjelja, 01.01.2012.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Cowpensa – nastavak 17. siječanj 1781.
Priprave za bitku i obostrani raspored – nastavak (Britanski složaj)
Za razliku od kontinentalaca Britanci imaju kraljevsku topničku bitnicu s topovima od 76 mm, pa je brigadir Tarleton topništvo postavio u samo središte svoje pješačke crte. Tako su na desnom krilu laki pješaci kojima na boku stoje laki draguni iz sastava 17. konjaničke lake dragunske. U središtu su pješaci lojalisti (Tory militia), a na lijevom krilu su britanski regulari iz sastava 7. kraljevske fusilirske pukovnije. Lijevi bok im štiti konjaništvo lojalista. Iza te pješačke crte u pričuvi je 71. highlanderska pješačka pukovnija i još konjanika torijevaca (konjaništvo lojalista iz Južne Karoline).
Početak i tijek bitke
Baš kao što je general Morgan i očekivao, brigadir Tarleton odmah je poslao konjanike 17. dragunske u namjeri da oni razbiju složaj i rastjeraju kontinentalne strijelce. Kontinentalni strijelci (pripadnici milicija Sjeverne Karoline i Georgie) otvorili su preciznu paljbu i pogodili mnogo konjaničkih časnika zapovjednika ('Epaulettes' – časnici koji imaju činove 'epolete'). Nakon preciznih plotuna kontinentalni strijelci žurno su se povukli u bojni raspored kontinentalnih milicija Sjeverne Karoline i Virginie.
Tijek bitke se za kontinentalce razvijao savršeno, jer britanska bojna crta izgubila je koheziju. Naime, brigadir Tarleton bio je uvjeren da će se kontinentalna milicija boriti neodlučno kao i uvijek do sada. Udar britanske 71. highlanderske prema lijevom boku (desnom krilu kontinentalaca), nakon samo dva ispaljena plotuna, 'podigao' je kontinentalnu miliciju na odstupanje. Britanski pješaci jurnuli su ravno naprijed uvjereni u pobjedu i time još više narušili koheziju bojne crte.
No, umjesto da nalete na razbijene redove kontinentalnih milicija britansko pješaštvo sudarilo se s čvrstim i organiziranim redovima kontinentalnih regulara. Razvila se kratkotrajna žestoka borba, a kad je u domet stigla 71. highlanderska odjednom se u bitku vratila i kompletna kontinentalna milicija i da bi stvar bila još gora po Britance, pripadnici kontinentalnih milicija sada su se borili nevjerojatno složno, čvrsto i hrabro ne popuštajući ni za milimetar.
U međuvremenu, riješena je bitka između kontinentalnih i britanskih draguna pri čemu su kontinentalni draguni potisnuli britanske. Ovime je opasnost po lijevi bok kontinentalnih regulara riješena i odstranjena.
Britanske pješačke snage potpuno su razbijene i uništene, konjaništvo lojalista s brigadirom Banastre Tarletonom doslovce je pobjeglo s bojišta ostavljajući topništvo i već razbijene pješake. Kraljevski topnici odbili su predaju i hrabro se borili oko svojih topova do posljednjeg s nadmoćnijim kontinentalnim pješaštvom.
dramatična bitka 'prsa o prsa' kod Cowpensa
Britanci su izgubili više od 100 vojnika i lojalista, a 652 ih je zarobljeno. Poraz kod Cowpensa ozbiljno je poljuljao daljnje britanske planove, a lord Cornwallis morao je odustati od svog prodora dalje prema Sjevernoj Karolini. Briljantna zamisao (taktika) za bitku generala Morgana još i danas proučava i uči se na prestižnim svjetskim vojnim akademijama.
| < | siječanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!