Go on and take a bow.

Flashback

Kako je samo bila sretna. On je bio dečko kakvog bi svaka cura htjela. Bila je ljubomorna kada su mu se cure nabacivale, ali nikada nije sumnjala u njega. Uvijek joj je davao male poklončiće i ruže. Nekada bi čak mislila da ga voli, no, maknula bi tu misao iz svoje glave jer su bili zajedno tek mjesec dana. Već je naučila da ne možeš voljeti neku osobu ako si samo mjesec dana u vezi s njom. Iako, polako je počela u to vjerovati.

No onda se on počeo mijenjati. Već nekoliko puta ju je pitao da dođe kod njega kada njegovih roditelja nije bilo kod kuće, no ona nije htjela. Otprilike je znala što želi, ali ona još nije bila spremna. I tada bi se on ljutio. Danima. A kada bi joj oprostio, opet bi ju zvao kod sebe. Postala je nesigurna. Nije znala što bi napravila. Nije znala je li on onaj s kim je htjela voditi ljubav. Nije to bilo ništa više od same zaljubljenosti i nije htjela žuriti. Roditelji su joj to toliko puta napominjali i znala je da su u pravu.

On je počeo sve više očijukati s drugim curama, iako ni nju nije ignorirao. Još uvijek joj je davao one slatke, male poljupce koje je toliko voljela. Ipak, bila je nesigurna. Razbijala bi time glavu dan i noć. Sve joj je bilo toliko nejasno. I onda se to dogodilo.

Nikada nije htjela ići na taj tulum, ali Dean je navaljivao i morala je popustiti. Obukla je svoju najbolju haljinu, crvenu, do koljena te svoje najdraže cipele s visokom petom. Nikada se nije nešto posebno spremala, ali eto, za tu priliku je. Čuvši zvono na vratima osmjeh joj se pojavio na licu. Željno ga je očekivala, ali kada je otvorila vrata, dočekalo ju je neugodno iznenađenje. Da, bio je to Dean, ali na sebi je imao obične traperice i majicu. Izgledao je neuredno. Nije ni očekivala od njega nešto bolje, ali barem se mogao počešljati. No, progutala je to nekako i namjestila osmjeh na lice.

„Lijepo izgledaš.“, rekao je, a maleni osmjeh pojavio mu se na licu. Primio ju je za ruku pa su zajedno otišli prema njegovu automobilu. Odvezao ih je do Hayleyine kuće gdje se održavao tulum. Već pola škole bilo je tamo i svi su izgledali polu pijani. Čim su došli, Deana su napali njegovi prijatelji brojim pitanjima. Svi su htjela znati sve, a Larissa nije znala ništa. Slušala je sve, ali ipak niije ništa shvatila. Tek tada joj je Dean rekao da je upao na Stanford.

„Zašto mi nisi prije rekao? Čestitam.“, rekla je i zagrlila ga. Bila je iskreno sretna za njega, ali pomalo i razočarana. Ona je trebala biti prva osoba kojoj će to reći, a ispalo je da ona jedina ne zna.

Nakon što je popio nekoliko piva i popričao s prijateljima, sebe i Larissu je odveo u stranu. Točnije, u ormar. Larissa se pitala što rade tu, a onda ju je počeo grubo ljubiti. Njegove usne imale su okus piva i minta i Larissi se gadilo. Pritisnuo ju je uza zid i rukama počeo prolaziti po njezinim grudima i haljini. No, Larissi se to nimalo nije svidjelo. Počela ga je odguravati od sebe, no bezuspješno. Bio je prejak da bi išta uspjela napraviti. Njegove ruke završile su ispod njezine haljine. Polako su je počele skidati, no Larissa mu se nekako otme. Gurne ga na drugi kraj zida i brzo izađe iz ormara.

Čula ga je kako za njom viče: „Kučko jedna! Mnogo bi cura htjele biti sa mnom, a ti imaš priliku i nećeš!“ Larissa je istrčala iz kuće. Srećom, nitko nije ni primijetio. Nekako je uspjela izvući ključeve iz njegovih traperica pa je otišla do automobila. Sjela je za volan i upalila automobil. Motor je zabrujao. Stisne gas do kraja i krene niz mračnu ulicu. Iako nije imala vozačku kod sebe, htjela se osvetiti Deanu za sve što joj je napravio. Kako li je samo bila ljuta! Nikada to nije očekivala od njega. Očito da je bio kreten od samog početka, samo što ona to nije shvaćala.

Došla je do šume. Stisnula je gas do kraja i zabila se u jednu stablo. Njoj, nasreću, nije bilo ništa zbog sve opreme u automobilu. No zato je automobil bio ozbiljno oštećen. Izašla je automobil, bacila ključeve negdje u šumu i krenula prema svojoj kući.

End of flashback


2 mjeseca kasnije

Larissa

„...i tako ti je on prolio cijeli sok po ulici! Isuse, poludjela sam! Uvijek je tako nespretan. Ali ajde, brat mi je pa ono. Ipak ima deset godina.“, rekla je Maya frustirirano. Larissa ju je slušala s pažnjom. Iako su to bile gotovo bezazlene stvari, Maya je bila živčana pa je Larissa pokazala suosjećanje. Sjedile su na klupici ispred škole čekajući da nastava počne. Imale su još dobrih deset minuta pa su mogle iskoristiti ono malo tema što su imale za razgovor. Točnije, nisu ni imale nešto posebno si za reći, ali svejedno nisu imale puno vremena za priču pa su ga nekako pokušale naći.

„Eh jebiga, tako je to kad imaš mlađeg brata.“ Larissa se osmjehne, ali osmjeh joj ne dotakne oči. Još od onog incidenta nije znala kako se pravilno nasmijati. Izgubila je volju, ali ipak se nekako snalazila. Maya se, pak, smješila za njih obje. Uvijek je bila puna entuzijazma i optimizma. Mogla je biti sretna za njih obje. Uopće joj nije bio problem. Bila je ona cura duge, plave kose i vitke građe. Njezine čokoladno smeđe oči isticale su se najviše od svega. Nikada nije stavljala previše šminke niti se oblačila nešto posebno što je bilo 'normalno' za curu njezinih godina. Ona i Larissa bile su toliko slične, ali i različite. Zato su se i tako dobro slagale. Bile su prijateljice od vrtića i uvijek su podržavale jedna drugu o čemu god se radilo.

„Ma. Ti si sretnica što si jedinica. Sve bih dala da nemam tog dosadnjakovića.“ , reče Maya, ali joj se osmjeh zadrži na licu. Po tome Larissa zna da ne misli ozbiljno. Nikada ni nije. Barem što se ticalo njezina mlađeg brata.

„Znaš da ne misliš tako. Sretna si što ga imaš.“ Maya slegne ramenima. Nikada neće priznati da je u pravu, iako zna da je tako. Voljela je dramatizirati i govoriti ono što ne misli. Takva je ona, ali eto... Larissa i ona su se nadopunjavale na neki način. Nekada je to bilo zanimljivo za gledati i slušati, ali njihove svađe su ipak bile najzanimljivije. Nikada ni jedna ne bi odnijela pobjedu. Samo bi se pomirile.

Nakon nekoliko minuta tišine oglasi se zvono. Larissa i Maya ustanu i krenu prema školi. Ali neugodni trenutak nastupi kada sretnu Deana. Ljubaka se s novom curom dok je ona prikovana uza zid. Bila je to laka cura i Larissa se mogla kladiti da su se već poseksali. Napravi zgađen izraz lica i prođe pokraj njih. Još će ih trebati trpjeti samo četiri mjeseca i onda će sve biti gotovo.

Uđe u učionicu taman prije nego uđe profesor. Brzo dođe do svog mjesta, ali profesoru to ne promakne. Nezadovoljno odmahne glavom, ali je pusti na miru. Fizika je inače bila dosadan sat, a ovaj nije bio ništa bolji. Profesor je blebetao nešto o struji, naponima i tim glupostima. Larissa je skoro zaspala.

„Larissa? Jesi s nama?“, prozvao ju je profesor. Larissa se trgne. Nije ni čula pitanje. Sve oči uperene su u nje pa ustane. Gleda po razredu. Ne zna što bi rekla.

„Ammm...“, promrmlja kada ništa drugo ne može reći. Na njezino iznenađenje, jedan učenik se digne. Bio je to učenik koji joj nikada nije upao u oči. Imao je kratku, crnu kosu i one prodorne svijetlosmeđe oči. Bio je vitak i mišićav. Nije izgledao kao netko s drugog planeta, ali on je sada bio njezin spasioc. Kaže nešto što ni sama Larissa nije uspjela razumijeti. Profesor odmahne glavom.

„Da. To je točno, ali nisam pitao Vas, već gospođicu Larissu. No nema veze...“ i nastavi s predavanjem. Pogleda u onog dečka, nasmiješi mu se i kimne mu u znak zahvale. Osmjehne joj se i onda oboje sjednu. Ostatak sata prođe u redu. Profesor je više ništa ne pita. Očito je primijetio da ništa više ne zna.

Zazvoni za kraj sata. Kada izađe, Larissu dočeka Dean. Zapanjeno ga gleda. „Što ti radiš tu?“, upita ga zapanjeno ga gledajući. Nije pričao s njom od onog dana i mislila je da će tako i ostati. Očito se gadno prevarila. Nije htjela uopće više razgovarati s njim. No, bilo je to nemoguće izbjegavati. Trebala je to znati.

„Htio sam popričati. S tobom, znaš, o nama. Znam da ti još puno značim. Vidio sam te danas kako me promatraš.“ Osmjeh mu obuhvati lice. Maleni tračak sjajila od one cure nalazio mu se na usnama. Larissa je pokušala previše ne buljiti. Kao da je ona sada htjela biti s njim. Molim te. Oni su odavno završena priča. Što si on umišlja tko je? I kako se usudi obratiti joj se?

„Gle, nikada ne želim više biti s tobom. Nikada, jesi shvatio? Ti i ja smo odavno prekinuli i nema šanse da ikada više budem s tobom. Odbij, O. K.?“ Unijela mu se u lice, ali on očigledno nije ništa shvatio. Samo se glupavo smiješio i pravio je da ima pravo. Jadnik, pomisli Larissa.

„Oprosti, Lari. Nikada te nisam mislio nagovarati na nešto što ne želiš. Samo, znaš,“ stavi joj ruke na ramena, „prevladali su moji hormoni i moje potrebe. Znaš, nije mi bilo lako. Ali obećajem, ovog puta ću ići polako. Neću te tjerati na ništa.“ Pokloni joj onaj osmjeh od kojeg bi se svaka cura rastopila, ali ne i Larissa. Vidjela je i previše njegove loše strane da bi to ikada više upalilo. Larissa ga ljutito pogleda.

„Što ti misliš, tko si ti da mene možeš prevariti. Gubi se, gade jedan, od mene. Ne želim više nikada progovoriti s tobom ni riječi, je li to jasno? Odlazi iz mog života!“, reče mu, ali on kao da ju ne sluša. Počne je moliti, a zatim postane grublji. Stisne joj ramena i počne je gurati. Ali, na njihovo čuđenje, pojavi se Larissu spasitelj.

„Hej, koji je problem s tobom? Ostavi curu na miru. Odjebi od nje. Ne diraj je, jesi čuo? Jer... imat ćeš posla sa mnom. A to ne želiš.“ Njegov glas bio se smrtno ozbiljan da su se svi koji su ih promatrali bili prestrašeni. I na Deana je to imalo utjecaja, iako ne pretjeranog. Samo je puhnuo i tada je nestao iz vidika. Dečku koji ju je spasio vrati se osmjeh na lice.

„Hvala ti. Ne znam kako bih to inače podnijela.“, zahvalila mu se osmjehujući se. On joj kimne,a zatim produži dalje. Nije ga pokušala zaustaviti. To je bilo dovoljno. Prvi put u dva mjeseca iskreno se osmjehne. Da. Bila je sretna.