«ŽIVOT JE GROZAN!» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja

Kada pišem svoje tekstove, prvo ih pišem u svoje bilježnice, s nalivperom. Ta mi je stara navika ostala još iz nekog od prošlih života. U mojoj bilježnici naslov ovog teksta je: »Život je g.....!», naprosto zbog toga što se ta izjava kosi sa svim mojim načelima i vjerovanjima i ne mogu je čak ni zapisati.
A čemu taj naslov? Pa, evo...
Jedan dan, za vrijeme moje satnice unutar svjetovne službe iliti sustava, moje kolegice su se sastale i na to će jedna od njih: »Drage moje, ovo što nam se događa na poslu u biti nije ništa strašno zato što je život tako i tako grozan!». U tom trenu moje oči su spontano ispale iz svog sjedišta, a vilica mi je opala do ono malo grudiju što ih imam. Jednostavno nisam mogla vjerovati što čujem! Još u šoku od ove konstatacije, dok sam skupljala riječi kojima bi odgovorila, čuje se glas moje druge kolegice: »Tako je, život je stvarno grozan i kada se čovjek s tim pomiri, lakše mu je u životu!».
Da sam tada bila lik u stripu, iznad moje glave bili bi nacrtani svi mogući znakovi i simboli čuđenja, a bome i simboli prostačenja! I tada se začuje glas iz mojeg tijela: «Ne znam za vas, ali moj život je jako lijep!». Sada sam na njihovim licima vidjela onu istu začuđenost koja je maloprije krasila moje lice. Da sam imala toljagu u ruci, ne znam koga bi prije udarala po glavi, sebe ili njih. Misao: «Pa tko je ovdje u biti lud, ja ili one?», prostrujala je mojom glavom. Ovo je bio jednostavno prebizaran trenutak.
Već duže vrijeme se nemam potrebu uplitati u polemike s ljudima (eventualno sa životinjama ili biljkama) oko shvaćanja života. Nemam potrebu argumentirati svoje poimanje života i svijeta oko sebe. Svatko ima svoju istinu i živi je kako najbolje zna (netko više, netko manje). Ali ovo je stvarno bilo previše! Mogu imati razumijevanja za sva različita stajališta, poimanja i religije, ali ovo je bila čista ljudska glupost koja se događa u prostoru u kojem provodim nekoliko sati dnevno i jednostavno ne želim imati tu energiju oko sebe.
I tada, opet progovara moja kolegica: «Ali, draga moja, ako shvatiš da je život grozan biti će ti puno lakše! (op. A. M. – 'ma koji je ovo k....?') Evo, sutra ću ti donijeti knjigu koja govori o tome, da ti pomogne malo!». Ja tada ostajem u još većem čuđenju, pogotovo zato što sam jedna od rijetkih u tom kolektivu koja se gotovo nikada ne žali (jer nemam na što), koja je zdrava i koja imam podosta visoku kvalitetu života.
Nisam od onih koji smatraju da je život ples po dugi i sama sam osjetila život s druge strane duge. Život gledam kao nešto što jednostavno je, a ovisno o osobnoj percepciji i aktivnom sudjelovanju u njemu svatko ga može živjeti svjesno (unutar svojih okvira), učiti iz njega te mijenjati sebe i kvalitetu svog života.
Smatram da onaj koji stoji iza ove izjave iz naslova, u biti, briše odgovornost sa sebe. Nitko drugi nije odgovoran za kvalitetu svog života, nego on sam, a kada počnemo podizati ovakve parole, odričemo se bilo kakve odgovornosti za to kakav smo si život iskreirali. Moj najbliži krug prijatelja čine upravo ljudi koji su preuzeli odgovornost za svoje živote i svjesno ga kreiraju. Nije im sve i uvijek med i mlijeko, ali savladavaju svoje karakterne mane, uče iz svojih iskustava i ciljano grade na svemu što su naučili. I znate što? Život im je onakav kakav žele da bude, i sa svim usponima i padovima uvijek se nađu na putu prema svojim ciljevima koje su si postavili i svjesno ih ostvaruju!
Nakon što su mi sve ove stvari prošle kroz glavu, pitam ja svoju kolegicu: «A tko je napisao tu knjigu?». Ona će: «Neki psihijatar». Ja joj na to odgovorim: «Dobro. Lijepo jedan dan uzmi tu knjigu, dođi do mene na kavu i na individualan tretman pa ću ti pokazati kako život može biti lijep. Nakon toga, možemo pozvati i tog psihijatra da dođe kod mene na terapiju!».

U sobi je zavladala tišina, a ja sam u tu tišinu odaslala vibraciju: «ŽIVOT JE... LIJEP!!!».