Ja
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
petak, 07.08.2009.
Stranac je počeo razgovor
Datum obznani jesen. Još je sparno i umjesto lišća lete muhe.
Oskudno odjevenu me poziva da sjednem. I to zato jer iz mene struje energije i zato jer se osjeti dok se prolazi. Ja u to vjerujem i sjedam.
Donose salatu u školjci. Meni se gadi. Moja majka je 1996. spravljala turistima salate u školjci. Počinjem razmišljati o ocu koji je valjda mlađi od njega. Moj otac nikad ne bi sudjelovao u ovako nečemu. Mislim da nikada ne bih htjela biti kćer ovoga čovjeka ili svoga oca da je ovakav čovjek. Sudeći po svemu, on vjerojatno nema kćer ni sina ni ženu ni ognjište.
Laštim obrvu i sklanjam kosu iz uha.
On me pita zašto ne kušam.
Ja kažem da je moja majka 1996. spravljala turistima salate u školjci i da mi se gadi. Ova školjka predstavlja sve što moja obitelj jest otkad postoji. Ovo je mjesto na kojem su moji roditelji rođeni i sva mjesta na kojima nisu rođeni. Ovo je fakultet kojeg nisu pohađali, smjelost koju nisu imali. To sam pogotovo ja kada mi je deset.
On shvaća. Lice mu se preobražava u grimasu razumijevanja.
- Ništa ti ne znaš- kažem mu.
Želim mu šakom skinuti naočale s nosa zbog kojih se osjeća intelektualno i strašno razumno. Umjesto toga se smiješim i diram vrhove ispucale kose. Vrijeme je za rezanje, mislim.
Krajolik je lijep. Palmino lišće se vije na vjetru i vraća me u djetinjstvo; vrijeme izbjeglištva na obali dok je rat bjesnio na kontinentu. Moje prijateljice iz onog doba možda već imaju djecu. Možda imaju više djece. Marija i Sanja s obale. Možda im djeca već idu u vrtić ili školu.
On spominje neku dvadesetrogodišnju Sandru koja je postala tridesetogodišnja kada ju je sreo opet i toliko prazna da ju više nije htio. O tome se radi. Ja sam nevina za njega.
- Htio bi te vidjeti raširenih nogu.
- Vaši ručkovi su skuplji od automobila moga bivšeg dečka. To je odbojno.
Staroj brkatoj konobarici se obraća s 'mlada damo' i to me tjera na povraćanje više od školjke. Ona je tu, pretpostavljam, od vremena kada je Turčin haračio.
- Uvjeren sam da muškarcu možeš pružiti božanstvena zadovoljstva.
Dira mi koljeno. Nikada neće proći dovoljno vremena. Želim da ga uklone štapom. Želim ga uklonjenog, jedino tako. Vragovi su mi šaptali da sjednem. Još bivam iskušavana.
Izmjenjuju se ulična svjetla i mrakovi. On me vozi. Uzbuđena sam kao da se radi o velegradu. Ljudi šetaju psiće zaogrnuti starim kućnim trenirkama. Neboderi su kao osamljeni divovi; volim vidjeti kada su dva u blizini, jer vjerujem da ponekad lijepo pričaju i skupa mrze stanare, njihove štednjake i nape.
Radio govori da se radi o strašnim gužvama na našim autocestama i graničnim prijelazima i da je vlak izletio iz tračnica.
Sve je to vrlo ozbiljno i vrlo udaljeno. Ja želim muziku.
- Ovdje sam jer sam nevina. Ovo već čini da prestajem biti nevina. – to govorim.
Grebem kožu na bedrima i ostavljam dugačke crvene pruge. Volim nanositi bol svome tijelu i to mu govorim. Ponavljam da volim nanositi bol svome tijelu. Vidim da je uzbuđen koliko jedan starac može biti. Na trenutke pomišljam kako bih voljela da mu zakaže srce. Ne sa mnom, s drugom i mlađom. Smijem se dok to mislim. Govori mi da sam zanosna.
Prostor je ogroman. Ima više knjiga nego ću ih ja ikada imati; osim ako ne postanem bezobrazno bogata ili ako se ne dam za njega.
Ovdje sam zbog jebenih energija. Ovdje sam samo jer govori da sam sjajna. Ovdje sam jer je svijet mutiran. Ovdje sam jer na rajčicu stavljaju mušičja krila.
Ovdje sam jer sam ovdje. Nikada nismo razumni. Željela bih da se mogu drogirati. Devedesetih je to bilo jednostavnije nego danas.
Sve je jednostavno i bez razlike. Spremna sam na ovo ili ono ili štogod osim ubiti. Ne poimam vrijeme. Ne poimam što je ovaj čovjek bio prije četrdeset godina. Ne mogu vidjeti u njemu dijete i to me strašno muči. Vjerujem da je ovako rođen. S borama, manirama, srebrnim lancem oko vrata i Lacoste torbicom.
Ako me zaustavi, neću uteći. Ja ne želim ništa i želim sve. Puštena na miru i učestalo ometana. Puštena na miru ili sve ostalo: pažena, voljena, zvana, obvezana, zahtjevana.
Ja neću pokušati uteći. Što se može oskvrnuti?
- Hoćeš li piti šampanjac?
- Ne znam. Ja ću ići.
- Čemu ići kada možeš ostati?
Njegova sjena se premješta po prostoru, ruke mašu u objašnjavanju. Ustajem kao što ustajem kada odlazim po čašu vode. Bez napora, bez ruke zaustavljanja. Samo tako.
Moje ime je pretjerano slavensko da bih napravila internacionalnu karijeru, to mislim. Manekenstvo sam otkazala kada sam počela gutati po kolač više.
Ja sam vani ili sam na krevetu raskopčane majice i raširenih nogu.
Krajobrazi se mijenjaju.
- 20:55 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#