Prekidam svoje mirno elaboriranje teme o prostoru (koje je neke i uspavalo), da bi napravio digresiju o originalnosti, koja se nametnula kao tema na jednom blog-u, hvaljenom kao blog dana, upravo radi njegovog 'dizajna'.
Svakom uspjesnom djelu divimo se ne samo zato sto odlicno i skladno izgleda, i jer nam se zbog toga svidja, jer smo mu skloni, nego i svjesno: cijenimo vrijednost njegovog koncepta (pretpostavke s kojima je umjetnik krenuo u ostvarenje svog djela). Sto bi to bio koncept?
Koncept (lat. conceptus zamisao, zametak, zacece) oznacava neku ideju i pojam o djelu prije nego li ga uopce mozemo percipirati. On nam ne govori toliko o predmetnoj stvarnosti (konkretno), nego vise o nacinu funkcioniranja buduceg djela i njegovoj svrsi. Obicno se kaze da smo nesto procitali (ili bar razmislili) prije nego smo se upustili u stvaranje.
Imati uzora u nekom drugom ostvarenju koje nam se dopada nije uopce lose, ali problem nastaje kada slijepo preuzimamo tudje oblike bez razumijevanja istih. Tada forme odjednom postaju same sebi svrhom, koncept postaje nejasan ili potpuno izostaje, a ono sto ostaje je neodoljiva slicnost s nedostiznim uzorom.
Uzeti tudji koncept mozemo, ako vec nismo sposobni dati svoj izvorni, ali ga prvo treba dokuciti i shvatiti mu kodove, treba mu dorasti, a tek onda ga primijeniti onako razborito razlozenog i ponovo slozenog na nasem djelu. Svako drugo nerazumno prebacivanje koncepta (odnosno samo njegovog vanjskog oblicja) postaje katastrofom u svom startu (bez da govorimo o kasnijim 'uljepsavanjima').
Ono sto nam na kraju ostaje jedino za hvalit u takvom ostvarenju je ulozeni trud. Trud da se nije radilo nista, nego da se napravilo 'nesto' sto ce se nekome mozda i dopasti, jer se nece zapitati o svrsi i smislu, nego samo volim - ne volim, svidja mi se - ne svidja.
|
