Promatramo li neko djelo slikarstva, lako cemo uociti da ono djeluje u svoje dvije dimenzije. Mada moze sugerirati i trodimenzionalni prostor (perspektiva) ili cak cetvrtu dimenziju vrijeme (pokret), svejedno ostaje zarobljeno unutar plohe. Slikarsko platno moze, istina, biti i zarezano, ali onda vec postaje skulptura. Kiparstvo se izrazava u svoje tri dimenzije, ali u cemu je onda njegova razlika od arhitekture ?
Lako je zakljuciti da kod skulpture covjek uvijek ostaje odijeljen i izvana promatra tri dimenzije. Arhitektura je pak poput velikog izdubljenog kipa u koji covjek ulazi i po kojem se krece.
Ako je tako onda se postavlja pitanje: Koje su karakteristike tog arhitektonskog prostora, odnosno, po cemu se on razlikuje od jednog matematickog kartezijevog xyz prostora, npr?
Osim sto ima svoje tri dimenzije postojanja, za prostor u arhitekturi je isto tako znacajan pokret, koji se odvija u vremenu. Dozivljaj jednog prostora ne moze se svesti na promatranje iz jedne tocke. Potrebno ga je dozivjeti kroz kretnju, osjetiti zracni prostor kojeg je obujmila zidna kutija.
No, mada je cetvrta dimenzija dovoljna da se odredi arhitektonski volumen, sam prostor po sebi, u svojoj biti mnogo je slozeniji i nadilazi granice cetvrte dimenzije. Neki od razloga i dokaza za to su: svjetlo, boja, opip, miris,... ali o njima cemo u nekom drugom nastavku.
|