Arhangel
11.09.2009., petak
11. rujna 2001.
Kada je prije osam godina osvanuo taj 11. rujna 2001. godine, godine po mnogočemu neobične i depresivne nakon one famozne okrugle milenijske 2000-te, nitko nije ni slutio da će to biti dan koji će obilježiti suvremenu povijest i pred očima nam tako zorno ocrtati svu istinu naše globalne stvarnosti. Terorističke otmice četiri putnička zrakoplova, od kojih su se dva potom obrušila na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku, jedan na zgradu Pentagona u Washingtonu, a jedan je bio oboren nad saveznom državomPennsylvanijom zaprepastile su svijet. Da bi zlo bilo gore, nedugo nakon što su se u njih zabili spomenuti avioni, WTC tornjevi u New Yorku srušili su se odnoseći u smrt većinu onih koji su se u njima i oko njih bili zatekli. Bio je to dan u kojemu nismo mogli vjerovati ono što su putem malih ekrana naše oči gledale: Sjedinjene Američke Države bile su napadnute na vlastitom teritoriju. Tadašnji američki predsjednik George W. Bush Jr. pjenio je i škripao zubima zazivajući osvetu i rat protiv terorizma kojeg su CIA i njoj srodne špijunske agencije označile u islamskom ekstermizmu, utjelovljenom u Al-Qaidi i njenom vođi Osami bin Ladenu. Doduše, Amerikanci nikad nisu pružili dovoljno jasan dokaz da su prozvani zaista krivi za napade o kojima govorimo, ali pandorina kutija već je bila širom otvorena i zlo je prosukljalo svijetom poput lave iz grotla Vezuva ili Krakataua. Plimu rata, zla i nasilja koja i danas potresa svijet više ništa nije bilo moguće zaustaviti. Danas, kad odajemo počast svima žrtvama koje su stradale u napadima na SAD i s pijetetom se na poseban način sjećamo svih hrabrih vatrogasaca koji su spašavali stradale iz ruševina gubeći pritom vlastite živote, ne možemo ne postaviti pitanje za čiji su račun svi ti ljudi poginuli?! Dakako, ne pada nam na pamet opravdavati terorizam ili nasilje bilo koje vrste, ali ne možemo niti smijemo zatvarati oči pred politikom koja je do terorizma, zapravo dovela. Riječ je o politici zapadnog svijeta, na čelu sa SAD-om, čiji je strateški interes zadržati monopol nad izvorima nafte koji su uglavnom na tlu islamskih zemalja. O ovoj smo temi već više puta razglabali i nije potrebno ponovno analizirati sva svjetska nastojanja da se ostvari dominacija nad naftonosnim poljima. Podsjećamo samo na izjavu nekadašnjeg američkog državnog tajnika H. Kissingera, izrečenu prije više od trideset godina: „Mi ne smijemo dozvoliti da Arapi upravljaju naftom!“ Ova izjava, ma koliko se mi od nje branili, tumači razloge sukoba na relaciji zapadni svijet – islamski svijet. Ona također predstavlja, ma koliko nam to paralo uši, i razloge napada koji su se dogodili na današnji dan u SAD-u prije osam godina. Što se promijenilo nakon 11. rujna?! Malo toga. Svijet je i dalje ostao isti. George W. Bush nakon 2001. osvojio je i odradio još jedan predsjednički mandat. Kao žrtve američke odmazde pali su Afganistan i Irak, točnije rečeno, na tisuće tamošnjih civila koji s terorizmom i 11. rujnom nemaju ama baš nikakve veze. Jednako tako, cijenu osvajanja tih zemalja također su platili nebrojeni američki vojnici, mahom regrutirani iz najsiromašnijih društvenih slojeva i iz redova imigranata kojima je za službu u Iraku ili Afganistanu bilo ponuđeno američko državljanstvo. Na taj se način povijest ponovila jer je sirotinja ponovno platila ceh politici Velikih, kako ona u SAD-u, tako još više i u Iraku i u Afganistanu. Prema svemu sudeći, sljedeće su žrtve ove politike civili u Siriji i Iranu, ukoliko sadašnji američki predsjednik Barack Obama zaista radikalno ne izmijeni vanjsku politiku Sjedinjenih Država. Kad je o Obami riječ, nesumnjivo je njegov izbor za novog predsjednika SAD-a znakoviti čin koji bi mogao imati dalekosežne posljedice na svjetsku politiku. Međutim, sva dobra volja i Obamin optimizam u mijenjanju američke vanjske politike nisu dovoljni. U igri je previše toga, ponajprije novca, interesa naftne i vojne industrije da bi se Obami dopustilo odustati od Bliskog i Srednjeg istoka bogatog naftom. Sve dok se svijet plaši islamskog terorizma i dok se američku javnost straši grotesknim likom Osame bin Ladena, naftno – vojni lobbyji bit će sigurni u vlastitu zaradu i dominaciju na svjetskom tržištu. Puste Obamine želje za promjenama na tom polju pred tim će se interesima istopiti kao snijeg na proljetnom suncu. Uostalom, i J. F. Kennedy htio je u svoje vrijeme mijenjati američku vanjsku politiku. Time se zamjerio istim lobbyijima o kojima je ovdje riječ. Znmo kako je Kennedy završio. Vjerujemo da Barack Obama neće biti toliko naivan i da je iz povijesti dovoljno naučio. 11. rujan ostaje znakovit datum. Sjećajući se žrtava terorističkih napada, u Americi, Afganistanu i Iraku, promatramo ovaj datum i kao znak nade da će se nešto u svijetu promijeniti. Nada je to koja se nije ostvarila kroz ovih osam proteklih godina. |