Arhangel
21.01.2008., ponedjeljak
Utopija ili nada?
Već ravno sto godina osam dana uoči blagdana Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja), kršćani koji pripadaju različitim crkvama i crkvenim zajednicama obilježavaju kao Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana. Kroz tih osam dana svi koji vjeruju u Isusa Krista pozvani su intenzivnije moliti i razmišljati o Isusovoj molitvi i pozivu da svi budu jedno.Kako nam je poznato iz povijesti, logika nasilja i želja za vlašću uvijek su bivale ljudima milije od poruke i poziva evanđelja za ljubavlju, mirom i opraštanjem. Zbog toga je među kršćanima došlo do niza podjela. Najprije su se u V. stoljeću, nakon crkvenih sabora u Efezu i Kalcedonu, od Crkve odvojile Nestorijanske i Monofizitske crkve na Bliskom i Srednjem istoku. Zatim je 1054. godine uslijedio veliki raskol između Zapadne (Katoličke) i Istočne (Carigradske) crkve. Vremenom su se pojedine nacionalne pravoslavne crkve odijelile od Carigradske crkve, a u XVI. stoljeću na zapadu je došlo do podjele na Katoličku i niz protestantskih crkvenih zajednica. Tako danas na svijetu ima na stotine crkava i crkvenih zajednica. Njihovi su pripadnici nerijetko u vrlo lošim odnosima. Čak se proteklog Božića u Betlehemu, u crkvi Rođenja Kristova dogodio sukob između redovnika nekoliko različitih crkava, a prije nekoliko godina na Veliku je subotu došlo do sukoba između grčkih i armenskih svećenika i vjernika u Crkvi Svetog Groba u Jeruzalemu. Tužno. U XX. stoljeću pomalo je počela sazrijevati svijest da kršćanske crkve neprestanim sukobima i optuživanjima neće postići nikakav napredak u gradnji zajedništva. Dapače, crkveni raskoli bivali su uzrokom da su mnogi vjernici izgubili vjeru i prešli u različite sekte. Zbog toga je osnovano niz međucrkvenih asocijacija koje rade na boljem međusobnom upoznavanju kršćana i ostvarivanju zajedničkih misija kao što su mir u svijetu ili buđenje ekološke svijesti. Veliki događaj zbio se na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.) na kojem je Katolička Crkva promijenila shvaćanje crkvenog jedinstva istinom o Kristovoj Crkvi u kojoj se Katolička Crkva nalazi u punini, ali u kojoj participiraju i ostale crkve i crkvene zajednice. Tako je otvoren teološki prostor za razgovor o zajedništvu, a ne o povratku u Katoličku Crkvu. Jedanko tako, 1965. papa Pavao VI. Carigradski patrijarh Atenagoras I. ukinuli su međusobna prokletstva pape i carigradskog patrijarha iz 1054. godine. Od tada su se rimski pape i carigradski patrijarsi nekoliko puta susretali i osnovana je mješovita katoličko-pravoslavna komisija koja razmatra neriješena teološka pitanja koja postoje između Katoličke i pravoslavnih crkava. Rat na našim stranama i teška povijest poremetili su odnose među kršćanskim crkvama u ovom dijelu Europe gdje se dodiruju katolički i pravoslavni svijet s onim protestantskim. Danas, u XXI. stoljeću, vrijeme je preispitivanja stavova i gradnje mostova razumijevanja. To nipošto ne znači zaboravljanje povijesti ili idealističko sanjarenje, već konkretno zauzimanje za pomirenje uz priznavanje i vrednovanje razlika i raznolikosti. Ono što nas sve veže je isti Bog, ista vjera i molitva. To je osnov od kojeg valja krenuti. Stoga je ovih dana u našim gradovima održano niz ekumenskih molitvenih susreta. Sudjelovali su predstavnici Katoličke kao i pravoslavnih i protestantskih crkava. Možda se nekome čini kako je ovdje riječ o utopiji crkvenog zajedništva koje nije ostvarivo zbog problema i teškog tereta povijesti. Istina, imali smo teški povijest punu sukoba i nerazumijevanja. Među nama su duboke razlike, ali... Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće! Molitva je dobar početak. Molitva topi ledom okovana srca. Nitko nije mislio da će Berlinski zid pasti, pa je srušen u jednoj noći kada to nitko nije očekivao! Vjerovati u mogućnost zajedništva kršćana jednako je «ludo» kao i vjerovati da je sin tesara iz Nazareta Bog svemogući osobno... |