Arhangel
13.01.2008., nedjelja
Vapaj Anđele i Kristine
Dok se hrvatski politički vrh u Saboru na Trgu svetog Marka u Zagrebu okuplja i dijeli fotelje, Trilj i narod Cetinske krajine tuguju. Na mjesnom je groblju svetog Mihovila pokopana Kristina Šušnjara, žrtva okrutnog ubojstva koje je počinio mladić iz susjednog zaseoka, Luka Pezelj. Tako je, nakon svega nekoliko godina od stravičnog ubojstva Anđele Bešlić, ovaj hrvatski kraj ponovno zavijen u crninu. U srca se uvukla zebnja i u misli pitanje: kako je nešto ovako moguće?! Zar opet?! Zar ovdje?! Kod nas?! U Cetinskoj krajini?! Prije nekoliko godina javnost je bila potresena najprije nestankom, a onda i pronalaskom tijela Anđele Bešlić iz Suhača kod Sinja. Svi smo bili još potreseniji informacijom da je mladu djevojku silovao i potom ubio lokalni moćnik i tadašnji direktor Radio Sinja Ivan Bulj. Pitali smo se kako je tako nešto moguće i što se u čovjeku mora dogoditi da učini zločin tako težak i tako nezamisliv u našim prilikama malih sredina u kojima svatko svakoga zna… Ili ipak ne zna?! Anđela Bešlić i njezina tragična priča nije zaboravljena i rane na dušama nas, običnih malih ljudi, ne bijahu zacijeljene kad je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest o nestanku Kristine Šušnjare iz Trilja. U zraku je lebdio osjećaj nevjerice. Policija je, za razliku od slučaja Bešlić, ovaj put brzo i korektno odradila svoj posao; tijelo nestale djevojke nađeno je nakon dva, a ubojica je nađen nakon svega četiri dana. Možda je učinkovitosti policijske istrage kumovala i činjenica da je ubojica u ovom slučaju mladi radnik u splitskom brodogradilištu, za razliku od Ivana Bulja, ubojice Anđele Bešlić, koji je bio lokalni moćnik sinjskoga kraja. Bilo kako bilo, Kristinin je ubojica završio iza rešetaka. Nakon što smo malo sabrali dojmove vezane uz ove tragedije, počinjemo se trezvenije pitati što je potaklo naizgled mirne obiteljske ljude da počine tako strašna nedjela?! Mišljenja smo da je ubojstva u Cetinskoj krajini, kao i pitanja zločina u Hrvatskoj uopće, potrebno promatrati u širem društvenom kontekstu. Činjenica je da slučajevi Bešlić i Šušnjara u Hrvatskoj nisu jedina ubojstva, ali su svakako dobila veliki publicitet zbog izuzetne okrutnosti i mladih života koji su u njima stradali. Međutim, niz je slučajeva u Hrvatskoj zadnjih 15-ak godina koji nisu dobili dovoljno prostora u medijima. Neka od njih bila su zasjenjena ratnim zbivanjima (slučaj Reihl-Kir i Zec), druga su se dogodila usred predizbornih kampanja (slučaj Voškion), a neka su spomenuta tek u crni kronikama dnevnih novina. U mnogima počinitelji nikad nisu otkriveni, u drugima im nikad nije suđeno, a u trećima im zbog korumpiranosti hrvatskog pravosuđa kazne nikad nisu izrečene ili provedene u djelo. O kriminalu i zločinima iz koristoljublja, u kojima nitko nije stradao, da ne govorimo! Kao da se stvorio jedan ambijent opačine, prava klima grabeži i nasilja u kojoj se stekao dojam da se uz malo sreće i puno veza i za najteže zločine može nekažnjeno proći. «Veliki» igrači ne samo da prolaze nekažnjeno, nego «za nagradu» bivaju poslani na školovanje u inozemstvo (slučaj Primorac u Makarskoj!), ili im pak nadležni suci «zaborave» napisati presudu dok slučaj ne ode u zastaru. Društveni moral kao da se izvitoperio i, na neki način, kao da protuzakonito ponašanje i postupci postaju oni koji osiguravaju društveni prestiž. To se osobito osjeća u našim malim sredinama. Društvena svijest ograničila se na osiguravanje vlastitog opstanka i egzistencije nemiješanjem u «tuđe stvari» i šutnjom u trenucima u kojima valja jasno i glasno reći:»To je grijeh, zlo, zločin!» Naša šutnja podržava trulost državnih službi kojima je dužnost osiguravati siguran život našoj djeci! Naša šutnja daje za "pravo" lokalnim moćnicima krojiti nad nama neku svoju «pravdu»! Njihova je oholost došla do te granice da, nakon što su posegnuli za našom teško stečenom imovinom, bez skrupula posežu za tijelima i životima naše djece! Mnogima je, na žalost, veći uzor Milorad Ulemek Legija, nego li blažena Majka Tereza! Takvo stanje stvari u većinski (deklariranoj) kršćanskoj zemlji je poražavajuće. U takvoj klimi mediji nas zatrpavaju pričama, serijalima i filmovima kojima su teme ubojstva, silovanja, nasilje, kriminal i pljačka. Teška ekonomska situacija u zemlji, osobito u provincijskim sredinama kakva je naša draga Cetinska krajina, pogodovala je stvaranju ambijenta u kojemu se nekima činilo da su zaista gospodari života i smrti. Pritisak teške životne situacije, ambijenta vladavine jačega i nefunkcioniranja pravne države u svim svojim segmentima učinili su svoje. Na plodno su tlo naišli kod pojedinaca labavije svijesti i savjesti kojima je ideja zločina kakve vide u našemu društvu postale bolesna slamka spasa i sredstvo osiguranja svoje vrijednosti u vlastitim očima. I dogodila se tragedija…Još jedna u nizu. Na svima je nama stvarati bolje društvo, izgrađivati bolji svijet. Ta obnova počinje od nas samih. U trenutku kad zlo imenujemo njegovim imenom (zlo) i zločin zločinom, kad prestanemo zatvarati oči pred opačinama koje nam društvo nameće kao nešto svakodnevno i čak poželjno, naša će sredina ponovno biti sigurno mjesto za život i rast naše djece. Zato dignimo svoj glas, učinimo nešto! To smo dužni zbog Anđele i Kristine, i tolikih žrtava kojima smo imena možda već zaboravili... OVAJ POST POSVEĆEN JE STRAGIČNO STRADALIMA ANĐELI BEŠLIĆ I KRISTINI ŠUŠNJARA. POČIVALE U MIRU. |