Arhangel
24.05.2007., četvrtak
Prebrzo zaboravljeni
U zadnje vrijeme mediji su intenzivnije počeli obrađivati temu nasilja nad djecom. Nije jasno je li se to u novinarskim i uredničkim glavama konačno pojavio tračak odgovorne društvene svijesti ili medijski djelatnici tek žele imati dobru priču koja bi i osigurala dobru nakladu odnosno veliki postotak gledanosti. Kad se stvari malo bolje sagledaju biva jasno da je upravo život taj koji je ovu temu donio na naslovnice dnevnih novina i udarne vijesti televizijskih postaja. Svakodnevno slušamo i čitamo o djeci koja su stradala, zaključana u požaru koji je zahvatio stan ili obiteljsku kuću, o djeci koja su se utopila u rijeci jer su bila ostavljena bez nadzora odraslih, o djeci koja su pretučena u tolikoj mjeri da je bilo potrebno pružiti im liječničku pomoć… Najnovije vijesti govore o djevojčici od svega pet godina koju je vlastiat mater objesila, a onda presudila samoj sebi u napadu rastrojstva.U naznačenim pričama novinari redovito nađu socijalne službe kojima kojima je posao nadzirati obitelji s problemima u odgoju djece. Takve se službe najčešće pojave kad je sve gotovo, pravdajući se kako su oni tobože korektno odradili svoj dio posla tijekom čega nisu promjetili ništa neobično u funkcioniranju obitelji koje su im bile povjerene. To što iz njima povjerenih obitelji djeca završavaju na hitnom bolničkom prijemu zbog višestrukih ozljeda ili što ona manje sretna djeca završe u grobu u bijelom lijesu na kraju ne biva ničija krivica!? Svi se političari zaklinju u socijalnu i pravnu državu koja bi tobože trebala profunkcionirati kada upravo oni dođu na vlast. Mi im na izborima koji potkraj godine slijede samo trebamo dati svoj glas. Kada se dokopaju vlasti, socijala, u tom kontekstu i djeca, bivaju zaboravljeni. Kako je moguće da u npr. splitskom području postoje samo dva dječja psihijatra? Kako je moguće da na stotine djece u školama dolazi samo jedan pedagog? Kako je moguće da lokalne vlasti sliježu ramenima na činjenicu da se droga dila u školskim dvorištima? Kako je moguće da u obitelji u kojoj je netko od odraslih registrirani nasilnik i dalje živi dijete koje ovaj sustavno zlostavlja? Kako je moguće da na tisuće obitelji dolazi tek jedan socijalni radnik? Pitanja su ovo koje možemo potavljati do besvijesti. Kao da odgovora nema. Koji je onda rezultat ovakvog stanja? Odgovor na ovo pitanje možemo pročitati na stranicama crne kronike svaki dan. Ne treba ni spominjati kakve rane na duši i u psihi djeteta ostavlja zlostavljanje bilo koje vrste. To su traume koje ta djeca uglavnom nose čitav život zakopane negdje u dubokim slojevima svoje podsvijesti. Rijetki su oni koji su spremni o tome otvoreno govoriti. Ovdje nije riječ o šibi «koja je iz raja izišla», već o tjelesnim i emocionalnim zlostavljanjima svake vrste. Posebno su teška zlostavljanja djece na splonom planu. To su traume koje ne blijede i koje djete čine da se osjeća predmetom, osobom oduzetog dostojanstva, manje vrijednim čovjekom koji se doživljava krivim zbog onoga što mu se događa. A kada naše pravosuđe, trulo i korumpirano kakvo je, i ono malo suđenim zlostavljača oslobodi ili osudi na tragično male kazne, slika ovog problema dobije svoju grotesknu dimenziju. Što se dogodi nakon nekog vremena od kada se vijest o zlostavljanju djece pojavi u medijima, (ako se uopće i pojavi!)? Ništa. Medijska pozornost traje dok je problem zanimljiv. Čim se pojavi neka nova, bolckbuster tema, sve prije rečeno pada u zaborav jer se društvo okreće 'kruhu i igrama', prebrzo zaboravljajući boli i jade svakodnevlja kroz koje prolaze mnogi najmlađi među nama. Oni se vraćaju svojoj anonimnosti, ostaju broj u statistici i članak u novinskom arhivu. Sve dok se ne pojavi vijest u kojoj su ta ista djeca završila svoje ovozemaljsko putovanje u bijelom lijesu u požaru, obješena, utopljena, ugušena, ostavljena u kontejneru… Takvi smo mi ljudi. Brzo zaboravljamo. Prebrzo. |