Arhangel
31.05.2006., srijeda
Nina
Nina je (bila) cura koja se na prvi pogled nije razlikovala od tolikih djevojaka koje susrećemo u našem gradu; studentica koja je ovdje doselila kako bi upisala i završila studij, kao i tolike druge. Nina je jedna od onih savjesnih kojima su se studentski dani sastojali od predavanja na fakultetu, objeda u studentskoj menzi, pokoje kavice u pristojnom kafiću i odlaska u malu podstanarsku sobicu u kojoj je ostatak dana provodila zadubljena u knjige i skripte koje je revo sakupljala i fotokopirala. Takav ritam, popraćen darom inteligencije u visokom stupnju, kao i upornost, doveli su Ninu do diplome u rekordnom roku, čineći je tako uzornom studenticom, ponosom mame koja ju je, kao kćer jedinicu s kojom je živjela nakon muževe smrti, nestrpljivo očekivala svaki put kada je imala doći kući. Nina tako nije bila jedna od onih nebrojenih razmaženih derišta kojima studij u drugom gradu znači tek kliznuti ispod roditeljskih pogleda, kojima studentski dani služe za spavanje, a noći za lude provode, dok im roditelji kod kuće misle da vrijedno studiraju. Takvi se ustaju "ranom zorom" u dva poslijepodne i ispijaju kave i piva do večeri kada se spremaju za noćni pohod, nemilice trošeći novac koji su im naivni roditelji nesebično poslali misleći kako svojim studentima moraju omogućiti bezbrižan život u gradu kako bi se ovi mogli posvetiti studiju. Nakon godina takvog života takve studentice ulovase kojeg naivnog mladića s kojim ostanu trudne, a dečki se nađu u neprilici reći starcima kako će postati djedovi i bake.Nina je bila pravi uzor studentice, i diploma je bila nagrada i za nju, a osobito za njenu mamu, kojoj je do toga komada kartona, kako se čini, bilo više stalo nego samoj Nini. A Nina je pri kraju studija bivala sve šutljivije i uplašenije biće koje je tvrdilo kako je vlasnici sobe u kojoj je živjela maltretiraju, kako joj ne daju mira… Malo poslije diplome Nini su ukaza prilika za rad u struci u jednom gradiću u našoj lijepoj Istri. Svaki bi roditelj bio sretan zbog djeteta koje je u ova teška vremena našlo posao u struci; svaki osim; Ninine mame. Ta žena nije mogla zamisliti niti prihvatiti da njeno dijete živi daleko od nje i da je ona ne drži u vlastitoj šaci, da ju priljubljenu uz njene skute može kontrolirati, mjeriti svaki njezin korak i ispitivati svaku njenu misao. Pritisak na krhku Ninu bio je toliko snažan da je nakon samo tjedan dana sa stvarima stigla kući; pod mamine skute, odustavši od posla koji je bila našla. Nakon samo par dana počela je tvditi da je Mjesec iznad njenog grada svemirski brod iz kojega je kontroliraju, da nju svi mrze, da je vlasnik stana iz susjedstva napastuje… Bila je riječ o nervnom slomu zbog kojeg je Nina završila na Apaurinima i Prozacu. Vremenom se ta djevojka pretvorila u ruševinu vječno u sjeni svoje matere koja joj je cijeli život visjela nad vratom, žene koja joj nije dozvoljavala disati, misliti, govoriti, odlučivati o svojem životu, koja joj nije dozvoljavala izabrati sreću, slobodu, oblikovati vlastiti život, živjeti punim plućima svoje dane u miru i zadovoljstvu u plodovima vlastitoga truda. Danas, nekoliko godina nakon opisanih događaja, kada sam već dobrano bio zaboravio na Ninu i njenu priču, savim slučajno, igrom sudbine, saznam kako je u jednoj bolnici, na psihijatrijskom odjelu, jedna obična cura; Nina. Sada je jasno da se u ovih nekoliko godina nije ništa promijenilo u njenom životu i da je patološki bolesna Ninina mama svoju kćer pretvorila u psihijatrijski slučaj; kao što je i sama. Ninina mama očito tako dobro uspijeva sva pažnju medicinske i socijalne službe usmjeriti na svoju nesretnu kćer i uzroke Nininog stanja tražiti u svemu osim u sebi samoj. Njena psihoza tako neobično podsjeća na lik majke koji je utjelovila Nicole Kidman u filmu «Uljezi», lik psihotične žene koja posesivnost prema vlastitoj djeci iskazuje zatvarajući ih u kuću kao u tamnicu i neprestano ih uvjeravajući kako su upravo ona bolesna. Jedini Ninin spas bio bi maknuti se, doslovno; pobjeći od vlastite matere, ma koliko to bolno bilo i kakve god posljedice izazvalo. Jasno je da bi početna reakcija njene mame bio šok, zaprapaštenje i bijes, čak i očaj, ali Ninino zdravlje zapravo leži u njenim rukama i snazi da ostvari svoju slobodu, a time sačuva svoje ionako narušeno zdravlje. Tu nema kompromisa; vrijeme je pokazalo da se stav Ninine mame ne mijenja i ta je žena vlastitu kćer u stanju zarobiti i duhom, pa i tijelom. Ne bi bilo nikakvo čudo da je po izlasku iz bolnice drži zatvorenu u četiri zida vlastite sobe. Takve psihotične žene u stanju su napraviti takvo nešto, nakljukati je tabletama koje zapravo same trebaju uzimati. Roditelji djecu dok su mala trebaju skloniti pod krila. Kad poodrastu, treba im dati krila da nauče letjeti sami, slobodni. Inače nikad neće vidjeti nebo. P.S. Naravno da su mjesta i imena u odnosu na stvarne osobe izmijenjena! |