Arhangel
24.05.2006., srijeda
Eurošund
Pusta očekivanja o grandioznom međunarodnom uspjehu ovogodišnje hrvatske uzdanice na Eurosongu; Severine i njezine «Štikle» pokazala su se kao najobičnija tlapnja, budući da je naša «pevaljka» na tom natjecanju zauzela «visoko» trinaesto mjesto, i to zahvaljujući glasovima stanovnika bivših jugoslavenskih zemalja. Tako se na neki čudan i ironičan način nikad postojeće «bratstvo i jedinstvo» očitovalo desetljeće i pol nakon raspada države i sustava koji su ga promovirali, poput prozirne karikature duha davno umrlog i brzo zaboravljenog pokojnika. Od spomenutog pjesmuljka nije bilo ništa više ni očekivati, s obzirom na njegove glazbene i literarne "kvalitete" od kojih su daleko izvrsnije pučkoškolske recitacije iz vremena nekadašnjeg primanja u pionire. Zapravo se i to trinaesto mjesto, s obzirom na sve, još čini dobrim uspjehom.Za nas koji ne pratimo manifestacije tipa Eurosonga bila su dovoljna medijska izviješća o tom događanju, iz kojih se jasno vidi da je taj tzv. spektakl postao nešto što prije pola stoljeća, kada je zamišljen i pokrenut, nije nikada trebao postati. Glazba, taj univerzalni svjetski medij, radi koje je taj projekt i moguć, postala je drugotna karakteristika Eurosonga. U tom smislu je suvišno govoriti o glazbenoj kvaliteti na tom događanju, a presmiješno je čuti izvođače koji se tamo pojavljuju i koji za sebe tako često u medijima vole reći kako su oni «umjetnici». Ako je Severina glazbena umjetnica, ili ovogodišnji pobjednici Eurosonga, onda, dopustite; klasični skladatelji ili svjetski poznati glazbeni izvođači poput Bona Voxa ili Pavarottija to nisu i u tom je smislu dobro što to nisu. Sasvim je jasno da je taj nekad famozni Eurosong odavno izgubio svoju glazbenu fizionomiju, kakvu je imao do nazad dvadesetak godina dok je na njemu nastupala, primjerice jedna «Abba». Nije li simptomatično da na tome «derneku» odavna već ne nastupaju vrhunski glazbenici poput recimo Talijana! I nije li tako znakovito da se na izbor za nastup i predstavljanje svojih zemalja na tom događanju nikada ne natječu eminentni glazbenici, već uglavnom poluamateri na početku nekakve glazbene karijerice, djeca bogatih tajkuna i lokalnih moćnika željna slave, olinjale glazbene zvijezdice čija je slava odavno minula, nazovi-umjetnici koji nekavom «avangardom» pokušavaju prikriti očiti nedostatak glazbenog talenta i svi njima slični likovi koji se pošto-poto pokušavaju probiti u svijet slavnih i, naravno; bogatih. Stoga nije ni malo čudno da se na hrvatskom natjecanju za našu predstavnicu na tom festivalu glazbenog i scenskog kiča pojavljuju idioti tipa Jacqesa Houdeka (valjda se taj lika tako zove!), frustrirani kantautori poput Borisa Novkovića ili željna slave tajkunska djeca poput nekih kojima nitko nikada nije zapamtio ime. Pojava Paris Hilton na nekom takvom natjecanju ne bi bilo nikakvo iznenađenje! Naravno, žuti tisak i trgovci drogom zadovoljno bi trljali ruke, kao i uvijek gdje se okuplja «zlatna» mladež džepova punih novaca koji su im roditelji zaradili. Izuzev glazbenog smeća, Eurosong je očito postao i sajam modnog i scenskog kiča. Tu gledamo voditelje odjevene u zlatna odijela sa košuljom raskopčanom toliko da se čim više istaknu prsna muskulatura (kao da ga je oblačio Neven Ciganović!), voditeljice koje se u svim pauzama za reklame sjure u garderobu odjenuti novu kreaciju, izvođače među kojima je teško zapaziti ikog iole normalno i ukusno odjevenog; ili su polugoli ili odjeveni u čudne kostime da čovjeku više nije jasno gleda li karneval ili glazbeni festival. Sve je opet začinjeno scenskim izvedbama prepunima lascivnih pokreta, glupavih izraza lica premazanih kojekakvim šminkama za koje nas uvjeravaju da su hit u tzv. ravijenim zemljama zapada. Na koncu dođe i to famozno glasovanje koje, naravno, sa glazbenom kvalitetom nema ništa zajedničnog. Svi bodove poklanjaju svojim susjedima ili onima s kojima su u tradicionalno dobrim povijesni, političkim, etničkim ili kulturnim vezama. Sve je začinjeno nastojanjem za što boljom turističkom promidžbom svake od zemalja. Naravno, najbolju reklamu uvijek ostavi zemlja u kojoj se natjecanje odražava. A ovogodišnji pobjedici tog natjecanja u svemu osim u dobroj glazbi ostvarili su pobjedu jer su se na neki nevjerojatan način narugali svemu tome. Finci odjeveni u maske očito inspirirane nordijskom mitologijom i Predatorom iz svemira iz istoimenog filma bili su slika i prilika Eurosonga, ali i cijele Europe s početka XXI. stoljeća. Njihova provokacija zorna je slika stanja svijesti starog kontinenta koja se ubrzanim koracima vraća poganstvu, i koji sa idealima ljepote, pravednosti, dobrote i kršćanskim temeljima na kojima je Europa izrasla danas ima tako malo zajedničkog. Njihova "pjesma" znakovitog je naslova: "Hard rock Halleluyah", u kojem se očituje sve ono prije rečeno. |