Arhangel
02.03.2006., četvrtak
Prilika koja se ne propušta
Jučerašnjim danom; Čistom srijedom ili Pepelnicom kršćani-katolici ušli su u vrijeme korizme, odnosno vrijeme četrdesetodnevnog posta, redovitog slavljenja sakramenata pokore i euharistije, intenzivne molitve i zauzetije pomoći siromašnima; svakom bratu čovjeku, kako bi se pripravili na najveću svetkovinu kršćanstva; Uskrsnuće Isusovo.Početak obilježavanja ovoga vremena seže još u prva stoljeća kršćanske ere i svakog vjernika podsjeća na Isusov boravak u pustinji kroz četrdeset dana, kao i na putovanje Izraela kroz pustinju četrdeset godina, sve dok se «taj narod tvrde šije» nije obratio od nevjere prema obećanjima Gospodinovim. U prvim kršćanskim vremenima korizma je bila i vrijeme intenzivne priprave kandidata za krštenje (katekumena) za primanje krštenja, potvrde i euharistije u uskrsnoj noći, čije se bdijenje nazivalo «majkom svih bdijenja». Na kršćanskom Istoku korizma se još naziva i veliki post i snažno je obilježena isposničkim duhom, čega nama zapadnjacima, na žalost, dobrano nedostaje. Korizma je ponuđena kao vrijeme intenzivnog rada; rada na sebi; na nutarnjoj izgradnji vlastite osobe. A svaka gradnja, ma kako složena ili pak jednostavna bila, traži da se najprije očisti i pripremi zemljište za gradnju. Takav je i čovjek; ne može izgrađivati sebe na temeljima starog čovjeka, opterećenog nečistoćom duše, srca. Stoga je potrebno sa vlastite duše ukloniti sve prljavštine koje se tijekom godina tamo skupljaju, iz srca izbaciti ustajali zadah tvdokornosti, oholosti, licemjerja, taštine, zavisti, ljubomore, mlakosti, lažljivosti, gizdavosti, sebeljublja, uznositosti, mržnje, zlobe, nezadovoljstva svima drugima osim sobom samim, opčinjenosti isključivo vanjštinom, lijenosti, nemarnosti, netolerancije, neprihvaćanja drugih onakvima kakvi jesu, izbaciti duha kovanja vlastitih planova, pijedestal na kojem je samo moja volja, a ponajprije valja izbaciti duha sebeljublja koje priječi da ljubimo druge i koji od našeg vlastitog ja pravi idole, zlatnu telad kojoj se klanjamo, zanemarujući pravog Boga i bližnjega svojega u kojem se, među ostalim, taj Bog očituje. Tako očišćena duša tek je tada spremna za izgradnju; u protivnom će težina naših grijeha onemogućiti svako naše nastojanje usmjereno obnavljanju i izgradnji. Zato; hrabro samo; ova je korizma prilika; već je ovaj dan prilika; dan koji se nikada neće ponoviti i u ovom moru ljeta nama nije dano baciti sidro ni za trenutak. Zato je vrijeme dragocjeno i nema pod kapom nebeskom čovjeka koji mu može izmaknuti; zato je vrijeme za čišćenjenje vlastitog srca upravo danas, ne sutra ili prekosutra, jer, za mnoge od nas, sutra ili prekosutra sigurno neće nikada doći. Ova činjenica je utemeljenija od Sunca na nebu;promotrimo tek banalni primjer; svaki vikend, sjetimo se, na našim cestama odnese nekoloko mladih života. Za njih ponedjeljak nakon vikenda nikad nije došao. Zato je vrijeme; danas; sada, od ovog trenutka. Tek u kontekstu obraćenja počinje prava korizma posta, molitve i odricanja. Bez odricanja od sebeljublja nema mjesta za ljubav prema drugima, pa ni prema Bogu. Lažljivac je onaj, kaže sv. Ivan Evanđelist, koji kaže da ljubi Boga, kojega ne vidi, a ne ljubi brata svojega kojega vidi. Zato je korizma vrijeme dijaloga; sa Bogom i bližnjima, jer dijalog donosi poznavanje, a poznavanje donosi povjerenje u osobu kakva jest, a ne kakva je u našim planovima. Što je molitva u odnosu prema Bogu, to je razgovor u odnosu prema bližnjemu, jer mi, subjekti, osobama postajemo tek u odnosima, relacijama sa drugima. Zato čovjek obnavljanjem sebe obnavlja i one oko sebe. To je trpljenje, bolno trpljenje, ponekad bolno do ludila, ali i prilika. Nema djela bez truda, niti plodne njive bez muke da se ona obradi i donese plod. Tako je i sa životom; njiva je to; kultiviraj je, njeguj je, taj vinograd koji je Bog zasadio u ovaj svijet, tj. sebe samog, njeguj, čupaj mu korov, ogradi ga plotom, okopaj ga i zalij ljubavlju. A Bog će dati da raste. Neka vam je plodna ova korizma. Rastite u ljubavi, hrabro samo… Tek u svjetlu korizme Uskrs ima smisao i sija u punome svjetlu koje obasjava svakog čovjeka. U svjetlu Uskrsa svako sivilo dobiva svježinu boja i svaka tuga toplinu nade. Zato je Uskrs radost za koju vrijedi potrpjeti, osobito kada se čini da to trpljenje nema nikakvog smisla i kada smo uvjereni da je svaka bol razlog sebi samoj. Hrabro samo, ne bojte se otvoriti, zaista otvoriti vrata Kristu… Da nam zasja zora Uskrsa. |