Garden of Arcane Delights
ponedjeljak, 30.06.2008.
Vodi me kroz vodu
Savitljiva nježnost
kojom si me pokrio večeras,
dok uvlačim dim
cigareta sagorijeva brz pepeo.
Debela vuna
umotana
u sliku ranjivosti,
tako mi je ugodno
u našim ljetnim noćima.
Kao da prestajemo disati
u začaranoj šumi,
crna boja noći
postaje svitanje.
Ne osjećam se umornom,
jučer smo gazili
polako, jako polako
dok smo šetali pod
malenim vodopadom,
kapljice ugode.
Rashladio si me
kroz slisku, strmu padinu.
Uz izvor
ponijela sam par kapi
u plastičnoj bočici,
da pijem i osvježim
naše pravo stanište.
Vrijem dok
uživamo kućni komfor,
stari namještaj se sjaji,
pomno odabran
od ljudskih ostataka.
Ti skupljaš sitnice,
ja ih bacam,
sve lagano, ne vezujem se
često sam putovala.
Odvedi me opet
pod vodu,
da sjednem na tvrdo
tlo zemlje,
da je slušam opet.
Tako sam ugodna tamo,
dalje od našeg kućnog sjaja,
mirisa pepeljare.
četvrtak, 26.06.2008.
Ruka koja daje
U hladovini obraza
odmorila sam kapke,
dok se prividno umatam u kukuljicu,
nepotpisana misao.
Nalivpero se potrgalo,
i dalje oko mene
prisustvo straha,
kao da sam odustala
i ostala nijema.
Šutljivo vreteno,
i paučina, sve što me
može zgužvati u korice
knjige, zapeći s vlastitim.
Da, tinta blijedi s mojih usana,
ja, nepoznanica,
kutak u vlastitoj utopiji.
Strana sam, nepozvana
na gozbu, blijeda,
uvijek.
Prozirna mimoza,
što se skriva.
Još nisam prestala voljeti
trag, okus
vlastite kukuljice.
Zato se nisam potpisala par godina,
na srce,
ne želim pripadati.
Vaši ostaci večere,
sićušno razbacani komadići kruha
nisu moja gozba, nikada.
Ne umijem prilijepiti se
osim s njim,
bezimenim.
Slatkim okusom lagane gladi,
sitost zatvorenih, nijemih kapaka.
Tu mi je sada ugodno
dok se iznova njišem,
lijevo, desno, gore , dolje
potrgana stranica,
pleše uz maestral.
Bez potpisa, molim.
Jedno, pripada svima.
Ali ga korite
sićušnim, ustima koji drobe
gutaju, žvaču.
Ruka koja daje
je uvijek iznad ruke koja prima.
Nijemi je bližnji
koji će me moći pročitati,
sve oko mene,
potpisati me, lagano
nagnuvši ruku
među korice duše.
ponedjeljak, 23.06.2008.
Noćna
Bacam se pod noć, pod
najmilije
sneno rano jutro.
Kapi sumraka
što su se nataložile
na nepcu slatkih snova
prilaze
poput krijesnica, zavodljive
male vile.
Bacam se, divlji ples
poput bakantice, strgana haljina
praznog doma,
samo večer
budi moje jedino, voljeno.
Jedinstvena haljina,
lagana i prozirna, samo za mene
prazan dodir zidova doma
bijelo obojanih,
da se skrijem u pukotine
dobronamjernih sjena.
Igram večer, smijem joj se
zavodim nježnim stopalima,
sagaram iste korice knjige,
stari miris,
i nevidljivost,
pišem ti priču.
Avantura srca
počiva u noći, dok se
kosim po rubu realnosti,
uskovitlalo jutro
još me ne grabi.
Trenutak traje,
prebrzo.
nedjelja, 22.06.2008.
Brodolomac
Prolom oblaka
stao, na sav glas
sam se sklupčala.
Tišina je teška kada
je noć vatrena majka,
njedro i mlijeko iz
grudi, pecka.
Ja sam i dalje nijema
u svom pristaništu
zavezala sam krivi čvor
luka je lažna iluzija, pomaka.
Grabim stolac
vjetar mrsi moju zastavicu nade,
sanjam, opet jednako i nježno
da ću otkriti.
Problem
koji raste i kao dijete
boravi u meni,
kamenac kojem ne vidim
početak,
kroz oluju borim se s njim.
Još čekam na pobjedu,
mora biti moja kruna svega,
smrt i vlažna utroba,
znoj koji se toči kroz suze
na slanom povjetarcu,
čeznem da otputujem
na kratko vrijeme kući.
Da razbijem
prividna putovanja, uzavrelog asfalta
nadomjestim ih
šačicom radosti i osmijehom,
vlastita pobjeda
će biti izlazak kroz tišinu.
Pojilište plavog prostranstva,
lagano pognuto sidro
i sva iščekivanja
postaju moje vlasništvo.
Dok se hladiš u sjeni
povedi me kroz strahove
da ih zagrizemo zajedno,
tvoja hrabrost
je avatar koji me gura.
Mlaz po mlaz, moja paluba
se topi pod
mekanim dlanom, prividna svjetlost.
Izgubiti se u
veličini sagorjele borbe, konce
povezati u čvor,
vlastitu krv okusiti
i dati si snage da strgnem konop
koji me bacio među sirene.
Čarobna melodija iluzije,
svega u četiri zida, ugodan zatvor
je najveći grijeh.
Joseph Mallord William Turner
ponedjeljak, 09.06.2008.
Meduza
Kako nježno pada pero
pod čarobnim udovima.
Tvoje niti misli mi zapinju
dok žvačem jutro,
trenutak za besmrtnost.
U vatrenim ostacima pepela
izvijana zmija je podijelila
s nama
svoju svježu kožu,
otopila sam si kapke na suncu.
Jer gdje gori kamen
ne pretvara moje srce, topi led.
Ja lebdim suprotnim
smjerom struje,
nadam se
da tvoji bogovi vide moje ognjište.
Naše sjećanje je vjera
da krv nježno pobrana
s desne strane obraza
oživljava stare rane, siroče
legni nježno u moje krilo.
Poslušaj dok lebdim
poviše zemlje,
ne umijem koračati, i dalje neprimjetna.
Skrivena u svojoj utvrdi.
Naslonio si moje vjeđe
na staro vjerovanje,
arkopal mi i dalje nije suđen,
šapni vjetru
istinu u lice.
Progutaj prašinu
što vučeš za sobom,
naše duše traže
i nikad se ne mogu spotaknuti,
ne postoji hladan kamen
dok želim da netko
pluta u meni.
Bit ću tvoja nevjesta sjećanja,
nježna, nadasve preosjetljiva
sklupčana svježa zmijska koža
i komadić radosti
je dar kojim umijem sve.
Zapni na moj put, jednom,
spotakni se o mene
da se zarobim,
da, ja.
Da te pletem
umotana u bijeli til
dok postajem ženom.
četvrtak, 05.06.2008.
Melem
Kroz zadnje dane
vučem se kroz kišu,
svu prljavštinu sapirem
s popucalih koljena.
Ruke si mažem
melemom od snova
popucale su
jer opet sanjam čvrsto, kao planina
mičem se polako
neprimjetno
oblaci pamuka me grle,
temperatura pada.
Kiša je sve saprala.
Jastreb se napokon odmara
u mom naručju leži pored laneta,
srna živahno trči,
zrak nam je svima ugodan.
Pluća pjevaju polako
ispijaju kišu,
pune latice iščekivanja,
jutra su mekana.
Utočište, hladni vrhunac
gdje njegujem svoju floru i faunu,
dok mi vjetar šapuće
nježne riječi nostalgije.
Vlastito gnijezdo
postaje pokretna kočija,
tu sam si udove zalijepila
da mogu na trenutak
disati te zatvorenim očima.
Moje su doline
stopile tvoju plavu boju očiju
sa mekanim pamučnim nebom
da se izgubim još jednom
dok sam sigurna i pokretna,
dok konji galopiraju
moje sigurno utočište.
stavljam ti vijenac,
krunim te,
počivaj i ti pokraj laneta
vaš dah
topim u kristal, slatka okusa.
Dišem s vjetrom.
Paul Cézanne, The Abduction
You will never be alone with a poet in your pocket.
