.
Danju, nakon sna, obično radim nešto. Dovoljno je svjetla. Čak i previše, da bih bila sama. Ili tužna.
Zavežem se stvarima za obaviti. I pametno ignoriram plač. I bol u prsima. Ni tišinu više ne podnosim.
Počela sam se hrabriti čašom vina, svaki put kad se trbušna šupljina sumnjivo zgrči i u očima mi se pojavi njegov lik, onako kad me ljubi.
Odem van. I začudo, u silnoj gomili, dok sam pijana i okružena personama, tada se spusti sve na mene.
Odem u toalet, panično, jer me boli. Zaključam se, sjednem na školjku. Zamahnem jako i glavom i tijelom dok udišem zrak otvorenih usta jer me guši svaka misao i svaki otkucaj srca, i udarim potiljkom u zid iza sebe.
Kad dođem doma otkrijem da imam čak i krvavu ranu otraga, na glavi.
Ništa to nije strašno, dok ne legnem među plahte, u mrak.
Onda me iscijedi cijelu, samelje i pojede. Nešto strašno me samelje i pojede.
Dok ne zaspim i probudim se sama.
|