Priče sa prljavog mjeseca

nedjelja, 14.01.2007.

Božićna bajka, dio treći, iliti, zakaj uopće pišem Božićnu bajku kada je Božić prošao ili će tek doći (ovisno o perspektivi i količini nedopuštenih sredstava u tijelu) ?

''Au, Zahovič.'' jaukne Čumi.

''Zahovič.'' klikne Miki.

''Zahovič!'' veli Zahovič.

''Kako Ti znaš posebnu inkantaciju koju je samo Berislav znao?'' znatiželjno će Čumi.

''Er, pa, jednostavno je znam. Zahovič, nastavi ga bombardirati loptama.''

''Zahovič?'' zbunjeno će fudbaler.

''Da, ti.''

''Ma čuj, nemam ti je vremena za ovo. Nema tu kruha. Dakle. Uzmi ove nun-čake, i daj ih Svenu. I da, evo ti ova roza trzalica, s njom možeš prizvati pandu.'' kaže Čumi.

''Onu s mlijekom u očima?''

''Zahovič.''

''Da, ono Dukatovo mlijeko doduše, no s vremenom bu to postalo pravo seosko mlijeko.''

I tako odoše Čumandra, ostaviviši zbunjenog Mislava.

''Zahovič Zahovič?''

''Daj začepi.'' kaže Mislav i udari troglodita (fudbalera) nun-čakom po glavi.

Za to vrijeme u Laponiji

''Ok, dal' je onaj trol rekao da skrenemo lijevo kod desnog potočića, ili desno kod sjeverne šumice?'' zapitam ja zbunjeno.

''Ne, mislim da je rekao lijevo od istočne šumice?'' odgovara Kuffner.

''No sjajno. A kog ćemo sada pitati za smjer?''

''Ma jebeš, idemo kud nas noge nose.''

''A što ako nas vode na mjesto gdje će nas napadati infernalne čačkalice i gdje će političari imati satove jeftinije od 25000 eura na ruci, i gdje će cajke biti smatrane visokom kulturom?'' panično počnem.

''Mali, ne paničari. Siguran sam da takvo mjesto ne postoji, jer da postoji-''

Naglo smo stali, ispred nas je bio putokaz. Natpisi koji su prikazivali prema naprijed su bili : '' Radionica Djeda Mraza 25468 velikih koraka, 48943 malih koraka, te Dedina Greda 12454 velikih koraka, 23012 malih koraka.''

''-odlično, idemo samo naprijed, još se stignemo odmoriti u Dedinoj Gredi.'' nastavi Kuffner.

Imao sam loš osjećaj, no nakon 16 823 koraka (mi hodamo srednjim koracima) stigosmo u Dedinu Gredu. Jedno idilično selce, rađeno na tipični austrijski način, što nama nije bilo nimalo sumnjivo iako je to Laponija. Ljudi nas nisu čudno gledali, i meni je laknulo. Uđosmo u prvu krčmu, (za znatiželjne, zvala se Prpošni Konjić i konobarica Brunhilda je sisata ex- Valkira) te sjedosmo za šank naručivši dvije pive. Krčmar (ponovno za znatiželjne, zvao se Bob, te je bio član intergalaktičkog suda, epic level rogue je, te je u stanju pretvoriti se u hrpu govana koja vas prate, oružje izbora mu je nun-čaka) nas je pogledao i dao nam dvije kole. Razočarani kaj i ovdje ne daju alkohol sjedosmo i razgledasmo uokolo. Sami klošari. Naravno, uletili smo u najkronerskiji špajzl u kozmosu, gore od cafe bara Utrine (a vjerujte mi, to je teško), i tu nas ljudi nisu baš milo gledali. Dapače, čak štoviše, gledali su nas kao što Sarajlije gledaju čovjeka koji dođe u njihovu ćevapdženicu i naruči banjalučke ćevape. Kuffner se nije obazirao na to, više se bavio sadističkim iživljavanjem nad limunom i gledanjem konobara kao da će ga ubiti.

''Er Kuff?''

''Kae mali?''

''Si primjetio da je : a) glazba stala, b) svi šute i bulje u nas, c) nam se onaj visoki bradati tip približava?''

''Ne.''

''Super.''

''Koji ste vi?'' zapita stasiti bradati tip.

''Ah mi? Mi smo-'' započnem.

''-vaše najgore noćne more. Sad odjebi.'' nastavi Kuffner.

''Imate li kape?'' zapita nas.

''Ne.'' odgovori Kuff zgađeno.

Ovaj ga udari šakom u glavu. Kuffner mirno pobriše krv s usnice te se ustane, i ja za njim. Bob je samo rekao: ''Ne opet, prestar sam za ovo.'' , a ostatak bagre nas je okružio. Bilo ih je 30-ak, na nas dvoje, tako nepošteno... za seljane. Tri minute kasnije sjedili smo ponovno uza šank i pričali s Bobom, koji nas je pohvalio (naime, nijedna stolica, stol, ni čaša nije bila razbijena) te nam dao vizitku na kojoj je pisalo :''Intergalaktički sud, Zagrebačka Toplana (istočna). Broj telefona : 01/ 3247 – 658.'' , te nam je rekao da mu se javimo i da će nam dati članske iskaznice.

''Ček, nazovemo vas, i postanemo članovi intergalaktičkog suda?'' zapitam ga ja.

''Pa uglavnom to ne radimo, no osjećam potencijal u vama. Čim ste uopće došli ovdje a da vas einherjari ne izmasakriraju. To ne rade samo onima kojih se boje. A boje se onih –'' priča Bob.

''Ma dobro-dobro. A kaj još trebamo napraviti da postanemo članovi?'' prekida Kuff.

''Pa, proći test, a taj je za svakog dugačiji. I nećete biti članovi, već naši zaposlenici.''

''I ako uspijemo? Kaj onda?'' znatiželjan sam bio.

''Dobijete članske iskaznice, te nam se pridružite u štićenju kozmosa.''

''Od čega?'' zapita Kuffner.

''Nije sigurno o tome pričati ovdje.''

Oprostili smo se od Boba te krenuli dalje. Noć je bila pala, no naša osjetila nisu zatupila, ni slučajno. Snijeg je i dalje neumorno padao, a vjetar je činio stvari još gorim. No nismo posustajali, nastavili smo hodati, te smo za pola sata stigli do brda koje je nadgledalo jedan drveni kompleks. To je bilo to. Radionica debelog crvenog bradonje. Ček. Nije debeo i crven. Da. Ovo je moja saga. Jebeš ti coca-colu, moj Djed Mraz će biti... Obućen u zeleno sa smeđim kožnim oklopom. Imao je štap čarobnjački (onaj veliki) te dugu, gustu svjetlo smeđu bradu. Imao je dugi zeleni mantil, te mu je falilo jedno oko. E da, to je moj Djed Mraz.

Cijeli kompleks su šitili vilenjaci (oni mali), također obučeni u zeleno. I nije bilo nikakve šanse da se provućemo. Medo (inače običan, malo veći polarni medvjed koji je mogao pričati) je prčkao nešto oko jednog stroja. Kuff i ja smo kleknuli i razgledavali situaciju, ne, nema šanse da uletimo.

''I kaj sad?'' pita on mene.

''Ček, ček. Pa ti bi trebao znati.''

''Ti si jebeni princ.''

''Ok, imam ideju.''

''Da?''

''Čekamo.''

''No sjajno.''

Odjednom se čuo prasak, te smo vidjeli Medu kako leži na podu a kako polarna svjetlost curi iz stroja na sve strane. Kuff i ja smo se pogledali i pojurili naprijed. Svi su bili zaposleni oko stroja za polarnu svjetlost, i tako smo neometano ušli u radionicu. Sve je mirišalo na cimet i kuhano vino, kao da sam ponovno uletio na neki kičasti adventski sajam. Šuljali smo se uokolo, te smo došli do štale. Tu bi trebale biti sanjke. Ušuljavši se unutra (usput smo bili sredili par vilenjaka) vidjesmo sanjke i sve one glupe sobove(zajedno s gro poklona u velikoj smeđoj vreći) , a do njih je bio bijeli konj sa osam nogu.

''Sleipnir.'' kažem.

''Odinov konj.'' potvrdi Kuffner.

Bili bismo i dalje blejali u njega, no začuli smo glasove iza sebe. Kuffner me gurnuo u sanjke te s maljem napravio rupu u zidu, dovoljno veliku da izletimo van. Uskočio je u sanjke te mi dao uzde.

''Ali ne znam voziti!''žalio sam se.

''Krajnje je vrijeme da naučiš.''

I tako sam potjerao sobove naprijed. Izletjevši van usmjerio sam ih prema gore. Letjeli smo, noćnim Laponijskim nebom ispunjenim polarnim svjetlom. Sve se činilo kao san. A onda nas je prasak vratio u stvarnost. Naime, tu su vilenjaci pucali iz puškarnice, no uskoro smo im bili izvan dometa. No Djed Mraz je imao druge planove. Rekao sam Kuffneru da pogleda ima li kakve potjere dok sam ja usmjerio sanjke nazad prema Utrinama.

''Mali?''

''Kaj?''

''Nećeš mi vjerovati, no starček se ne da. Jaše za nama, na Sleipniru.''

''Na Sleipniru? Pa mislio sam da samo Odin može letjeti na Sleipniru.''

''I to ti govori...''

''Bradonja je Odin. Ooooodlično. Imamo gnjevnog boga za leđima.''

''A ja imam ideju.''

''A da?''

''Prije toga, vuci lijevo, ne pitaj.''

Slegnuo sam ramenima i povukao uzde ulijevo. Sobovi su reagirali i skrenuli (zajedno sa sanjkama jelte) u lijevo, te nas je jedna ledena lopta energije fulala za centimetar.

''Dobro ti to ide mali.''

''Hvala, dakle. Plan?''

''Posudi mi mač.''

Dobacio sam mu mač, a on je na vreći napravio veliki prorez, tako da su pokloni počeli ispadati, letivši prema djedu, a tako smo bili lakši, ergo, brži. Djedica nija mogao kroz oluju poklona ići jednakom brzinom pa je stao. Mislili smo da je gotovo. No odjednom smo hzačuli zvuk roga, i sobovi su podivljali,a sanjke su se počele divlje tresti.

''Sranjeeeeee!'' viknuh ja.

''Reži uzde!''

''Pa da se stropoštamo?!''

''Reži!''

Dobacio mi je mač i ja sam odrezao uzde. Sobovi su odjurili nazad prema djedici, a mi smo počeli padati jelte.

''Sjajno.Baš sjajno.''

''Ne paničari, ova priča ima happy end, sjećaš se?''

''Da, ali za koga Kuffner?''

U tom trenutku vidio sam siluetu koja je jahala na pandi? Silueta je vitlala laso i bacila ga oko sanjki. Nismo više padali. Uskočio je na sanjke.

''Mislav?'' začuđeno će Kuffner.

''Ne, zubić vila.'' veselo će Mislav.

Sport

Utrnijska grahometna ekipa i dalje vodi tri boda ispred Zapruđanaca. Središćanci su dobili Travno u sudačkoj nadoknadi i tako osigurali plasman među prva tri. Ostaja samo pitanje. Utrine, ili Zapruđe?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv