četvrtak, 27.09.2007.

Na nebu (kronike jednog tupana, vol.1)

Tipkao: Rastislav

Svima vama koji ste pobjegli u oblake. Pazite da ne padnete…


U određenom periodu svačijeg života postoji trenutak u kojem čovjek odluči sagraditi kuću u oblacima. Za takav pothvat mu je potrebna iznimna potpora odgovarajućih stupova. To nisu bilo kakvi stupovi. Baziraju se na iznimnoj čvrstoći, odupiru se najvećim silama torzije, tenzije, uvijanja, loma i ostalih mehaničkih veličina (sila puta krak, Jowa), a istovremeno su blagi i nježni, gotovo posve krhki. Ljudi im je ime, čovjek i žena, po biblijskoj podjeli (ili kojoj već). Omogućavaju ti lagodan život, ako si voljan isto učiniti za njih. Poznajem nekoliko osoba koje su dorasle tom zadatku, ukoliko se i ja odlučim za takav pothvat.
Prva osoba je moj brat. Izniman karakter, sa čvrstim stavom i mišljenjem, uvijek argumentira sve i nikad ne ide u bitku nespreman. Ipak, nedostaje mu samopouzdanja, ali to će se popraviti, jednom kad nauči pravila igre (nitko ih ne zna do kraja, ali i ovo malo što znamo pomaže). Otkad znam za sebe, pružao mi je enormnu potporu i njega, radi toga, stavljam kao glavni oslonac. Stup broj jedan.
Zatim, tu je Bruno. Vjerojatno najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao. Uz brata, čovjek koji mi je pružao potporu i uvijek mi donosio olakšanje u teškim trenutcima. Brat koji to nije. Hvala mu na tome. Stup broj dva.
Ivana, Brunina (nadam se) žena. Stara prijateljica sa dobrim savjetima. Pomalo ljuta bez razloga, ali u velikoj većini trenutaka iznimno vesela osoba, koja je jedna od onih „must have“ prijatelja/-ica. Puno mladenačkih dilema mi je riješila svojim, prijeko potrebnim, „ženskim“ savjetima.
Druga Ivana, moja „seka“, vesela slavonka koja ti u trenutku uljepša dan samom svojom pojavom. Markantna ličnost, iako se to ne bi reklo iz prvog dojma. Pružila mi je ruku u više navrata kad je trebalo, i zbog toga joj hvala.
Sanja, srednjoškolska kolegica, polako prerasla u prijateljicu čije je društvo obavezno ukoliko se želim osjećati ugodno među starim društvom. Dijeli besplatne savjete, osmjeh i onaj „feel good“ efekt koji mi je često prijeko potreban. Bez nje se ne valja niti opijati.
Zatim je tu Tomo, purger bez čije pomoći se ne bih nikad mogao lako asimilirati u ovom šugavom gradu. U više navrata pomogao kad je bilo teško, pogotovo kad nemaš s kime popiti piće. Uvijek na raspolaganju. Ima jak osjećaj za pravdu, možda čak i veći od bratovog.
Kao zadnju ću navesti nju, jer mi je okrenula sve što sam dosad znao naopako. Pomalo manipulativna, ali krajnje osjećajna, i dan danas me strese struja po tijelu kad ju ugledam. Volio sam ju, jako (ne usudim se reći da ju i dalje volim. Bojim se kakva bi reakcija mog tijela bila na sami spomen toga). Uspjela je u meni probuditi sasvim novu osobu, osjećajnog blesana koji je radio gluposti (a često i zajebao gore navedene radi nje) i rado se upuštao u stvari kojih se inače bojao. S njom sam pobijedio svoj najveći strah, zmije. One of a kind, moglo bi se reći. Iako svi tvrde da ona nije bila najbolji izbor, i da mi je poklonila goleme količine boli (a ljubav itekako boli), ja se volim prisjećati onih trenutaka kad smo bili kao jedno i kad ništa drugo nije bilo bitno. Ona je ona prava...bar sam tako mislio…ili mislim. Posljednji stup.


Kad je već sve određeno, vrijeme je za izgradnju. Dugotrajan i mukotrpan proces zaokružen hrpom trnja, krivudavih putova, znoja, suza, krvi i malaksalog osjećaja unutar kostiju, ali svakako vrijedan truda. Jedino se postavlja pitanje gdje sam ja u toj zbrci? I, jesam li na samom cilju, ili kaskam za kornjačom koja me jebe u zdrav mozak dva metra ispred cilja?
Vi prosudite.
Fin… (tu bi kontinjud)

- 23:34 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 22.09.2007.

Plavooki melem

(jednom, nekad, uvijek)

švrlja: Arachidus

"Imala si pravo, nije loš ovaj sladoled sa čokoladnim preljevom", rekao sam joj, kimnula je glavom u znak potvrde i nasmiješila mi se. Divan je to bio dan, još uvijek toplo sunce je sjalo po pločnicima prekrivenim lišćem rađajuće jeseni. Divan listopad kakvog čovjek u mojim krajevima može samo poželjeti, ljeto je u zraku još uvijek polako nestajalo, a svijet se ispunio toplim jesenjim bojama, kiša se činila toliko apstraktno, kao i sivilo koje donosi. A njen smiješak i vedro plave oči, činile su mi taj dan još ljepšim, dok smo polagano jeli svaki svoj sladoled, zaštićeni od svijeta u separeu okupanom sunčevim zrakama.
Već smo se neko vrijeme bili igrali mačke i miša, poput osnovnoškolaca koji mic po mic ganjaju svoje dječje simpatije. Čudno je to, znao sam da ona ima puno iskustva, imao sam ga i ja, možda čak i više, no kraj nje, osjećah se ponovno kao nevini dječaćić koji svoje društvo za nogomet napušta kako bi išao brati prve proljetne tratinčice sa svojom simpatijom. Osjećao sam se jako bedasto dok sam ju promatram kako mi se smiješi i jede svoj sladoled, njene plave oči kako me ovlaš utope u svojoj dubini. Bedasto i sretno. Ah..
"Kako se ljubiš?", upitao sam ju, ni sam neznajući zašto. Zarumenila se, učinila se još lijepšom, a plavetnilo njenih prozora u svijet još dublje u kontrastu sa rumenilom koje se prelilo preko njenog smiješka, šireći joj se po glatkim obrazima. "Budalo!", vrištao sam u sebi, "napraviš korak naprijed pa onda nešto izlaneš i posrneš dva koraka natrag..". Nije se naljutila, nespretno mi je odgovorila kako nezna kako bi mi to opisala, te me, dok ju je rumenilo napuštalo, značajno pogledala. Ja to nisam odmah primjetio, jer sam bio previše zabavljen vlastitom glupošću, a i kad sam primjetio, pomislih kako mi se to samo učinilo, iz velike želje. Baš sam budalast.
Bio je zaista divan dan, prošetali smo gradom. Nije više bilo turista, ali dojmao mi se vraški živim, dok sam koračao kraj nje, pričajući lovačke priče i lupajući mnoštvo beznačajnih činjenica poput enciklopedije, razmečući se svojim znanjem, mora da sam izgledao strašno budalasto dok sam ju pokušavao zadiviti. A ona je samo gutala moja lupetanja svojim velikim vedrim očima, smiješeći mi se.
Sjeli smo na klupicu i razgovarali.. o vremenu, ljudima, društvu, školi, budućnosti, iskustvima. Njena ljepota je tako gorjela užgana sunčevim zrakama. Pričala mi je o mnogim stvarima, uglavnom lupetala poput mene, ne sjećam se više, gledao sam ju kao zaljubljeno tele i pritom sam sebe uvjeravao da i ona mene tako ponekad gleda i da i ona, poput mene, osjeća da smo stvoreni jedno za drugo.
"Moram ići.", rekla mi je dok sam joj pjevušio neku romantičnu pjesmu na jeziku kojeg ne razumije.
"Dobro.", odgovorio sam joj.
Crveno je blještilo na semaforu raskrižja gdje su nam se putovi razdvajali. Došlo je, pa otišlo zeleno svjetlo dok smo se nevoljko opraštali jedan od drugoga, utjehu pronalazeći u činjenici da ćemo se vidjeti u ponedjeljak. Opet je zasjalo zeleno, i ona se posljednji put nasmiješila u znak pozdrava. Kada se okrenula i zakoračila na pješački, zgrabio sam joj nadlakticu, privukao k sebi i poprilično nespretno poljubio. Crveno je opet došlo i prošlo, zarumenjevši joj obraze. Pustio sam ju da mi klizne iz zagrljaja. Zaljubljeno me pogledala i onda ekstatično pretrčala preko zebre. Još sam ju tren gledao kako zračeći nekim čarobnim sjajem odmiče svojim putem, a zatim se okrenuo i treperavog srca krenuo svojim, pritom se osječajući strašno budalasto.
Kraj



p.s. I onda je Plizno zamotao čokoladu i dijaspora ad astra, a nakon toga.. khm.. odvratan sam, jadan i gadim se.. heh.. ali i kopun u guzicu je korak naprijed, zar ne?! >:-)

- 15:48 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.09.2007.

PER ASPERA AD ASTRA

(doslovno)

našvrljao: Arachidus


Dio prvi

"Aaaa...", čulo se otegnuto Arachidusovo javljanje na telefon, kosa crta, buđenje.

"Jesi za kafe?", zacrvrkutao je Rastislavov glas nošen signalom s drugog kraja malenoga grada. Arachidus je pogledao na sat, 9:34, "Fossi matto(tal. nisam lud)", pomisli.

"Neeee...", otegnuo je, sklopio Rastislavu i okrenuo se na drugu stranu u pokušaju da bezuspješno opet dozove isti lijepi san.. Telefon je opet zazvonio.

"Aaaa..."

"Daj ne seri i ustani se, gremo na kafe.."


"Već je 9:34, još nije doša'. Pizda mu se zgadila", grmila je Astra u sebi dok je na otrcanoj stolici jednog od elitnijih gradskih kafića čekala svog frajera s kojim je dogovorila jedan od onih "razgovora".

"Ej bejbe", pozdravio ju je srednje visok zalizani frajer kojem se ispod svjetloplave Lacoste majce naziralo pravo malo bogatstvo mišične mase. Oni koji su ga malo duže poznavali, primjetili su kako se uvijek igra sa svojim ključevima, kao da želi da svi vide da on vozi novog BMW-a. Eh, da, ime mu je bilo Marko Krčić, ali svi su ga zvali Krco.

"Kasniš!", prekorila ga je malo punašnija, ali mnogo jebozovna Astra, koju njegov BMW nije previše zanimao čisto iz razloga što joj je bivši dečko poklonio najnoviji mercedes c klase.

"Ali bejbe, dogovor je bio u dvajs' do deset.", opravdavši je smijestio svoje "breskvasto" nabildano dupe zategnuto tankim lanenim hlačama u otrcanu stolicu preko puta Astrine.

"Nema veze, trebao si znati da ću ja doći ranije. To ti nije isprika. Jesi li donijeo ono?", prolomio se Astrin skvičav i pucketav glas interijerom polupraznog kafića.

"Jes'm bejbe, evo. Hepi lil' brzdej", pružio joj je paketić.

"Oj, Krco baš si srce. Jel to onaj koji sam odabrala? Onaj od bijelog zlata sa onim lijepim rozim kamenom u obliku srdašca na privjesku koji mi paše na novu LouisVitton torbicu?", eksplodirao je lažno mazni glasić.

U tom trenu, do njihovog je stola sjeo neki "hip-hop madafaka" wannabe. U svojoj tri broja većoj majci, četiri broja većim hlaćama, maramom oko glave i g-unit kapom smještenom pod strateškim kutem od 48', 2'', sav pun bling-bling kičastog nakita. I njega su roditelji nazvali Marko (to je valjda u toj generaciji bila moda op.a.), no ovaj se prezivao Prcević, zvan Prco. Preko puta bling-bling Prce je sjela Ona, Arachidusova muza, sjaj u oku Solusovom, oličenje ljepote, fifičanstva, zatucanosti i malograđanstva, Aspera (vidi epizodu "Solus i Aspera"). Astra je Arachidusova femme fatal, nekad davno su se voljeli, a sada se mrze, il bar to misle dok furaju svoj love/hate morbidni relationship koji svaki puta kada se sretnu završi svađom neviđenih razmjera, podmazanom činjenicom da unatoč tomu što ne komuniciraju, vole zagorčavati život jedan drugom..

Astra je odmah pažnju sa svog toliko iščekivanog malorođendanskog dara (silila je dečke da joj svaki mjesec kupuju te, tkz. malorođendanske poklone i to po njenom odabiru, a vi ste se već pitali otkud joj merđa, ne..) i svoje hrpe steroid.. ovaj.. svog dečka, usmjerila na svoju nešto vitkiju, no jednako jebozovno obdarenu konkurenciju koju je mrzila iz dna svoje zatucane duše (da, da, ako dosad niste shvatili i Astra je, citiram: "oličenje ljepote, fifičanstva, zatucanosti i malograđanstva" s razmaženošću loše odgojenog derišta, kosa crta, tatine princeze.). Mržnja je naravno bila obostrana, iako neshvatljiva, aš nit jedna od njih nije bolje upoznala onu drugu ("možda su je vukle iz neke druge dimenzije u kojoj su obje imale nešto samnom", rekao bi sada vaša umišljena svinj.. ovaj, rekao bi Arachidus ;-), no vjerojatno je to bila ona mržnja prema sponoruškoj-droljastoj konkurenciji .)

"Ej Prco, dis' legendo?", prepoznao je Krco svog drugara iz školskih klupa prve i jedine gradske gimnazije "Ivana Zabol Mekurčić-a".

"Oj Krco, nis' te vid'jo sto go'ina. Š'a ima stari?", odgovori mu "madafaka", pa su počeli onako seljački dovikivati se i tko čavrljati jedan s drugim u totalnom "IGNORE" komada koje su sjevale jedna drugoj mržnju očima.

Tada su u kafić ušetali i naši junaci.

"Đe?", upita Tommy, dok je Rastislav pogledom skinuo Astru, a Arachidus je, pogađate, pušio svoj drugi jutarnji nikotinski štapić.

"OoooOoooj, đe ć'mo sjest'?", ponovi Tommy, Rastislav je laganim korakom krenuo pogleda fiksiranog u Asperine sise, a Arachidus je počeo gunđati zašto su ga odvukli na ovo "fancy" mjesto.

"A može tu, š'a, isti shit gdje god da čičimo u ovoj bogatunskoj rupi. Kladim se da imaju odvratni razvodnjeni macchiato za kojeg te opljačkaju deset kuna.", odgovori mu Arachidus pokazujući stol na suprotnoj strani prostrane kavane od Aspere, Astre, Krce i Prce.

"Ne, idemo tamo", pokazao je Rastislav prema stolu odmah do Astrinog.

"Ala šu, sise ti opet pomutile mozak, daj pojebi nešto već jednom. Oj Tommy mate, će doć ona pizda od Weasleya?", čuo se pospani gunđ iz Arachidusovih ustiju dok je mrko promatrao kako Rastislavove oči napuštaju svoje duplje i polako puze, milimetar po milimetar, po Astrinoj pojavi.

"Može, da. Neznam, ja sam ga zv'o, pa bi trebao doć, njegova je ideja bila ova jutarnja kavica."

"Je, da, kad opere kosu. Daj prestani sliniiii..zijev..ti", bocnuo je Rastislava, pa se udobno zavalio u svoju otrcanu stolicu. Nije trebalo puno, da se njegove vlastite oči još uvijek pune krmelja sretnu sa parom očiju one koja nikad ne uzvrača pogled. "O-o... jebo te ja Rastislave i tvoje sise, odveo me đubre jedno pravo u osinje gnijezdo.", pomisli Arachidus, dok mu se Tommy zadovoljno smješkao primjetivši i sam da su sjeli na tri metra od Aspere, Rastislav je i dalje samo slinio.


Trideset i dvije minute kasnije, deset je sati i četrdesetšest minuta, Krco je otišao Prci pokazati svoj auto, Rastislav je i dalje zurio u Astru, Astra je i dalje mrko gledala Asperu, Aspera je prčkala po mobu i kriomice gledala Arachidusa, a Arachidus se trudio da ju ne gleda i da priča s Tommyjem koji mu se i dalje zlobno smješkao.


Deset sati i pedesetjedan minut, Rastislav je krenuo u akciju, a ostalo je, kao i obićno, otišlo u povijest.



Dio drugi

Kad su se Krco i Prco povratili iz razgledavanja BMW-a, imali su što vidjeti, Rastislav je sjedio kraj Astre i već doslovno slinio po njenim dobrima, kako mu je to pošlo za rukom neću vam odati (jer neznam ni sam), no njegovom je "emo-proćelavom" te nadasve nenametljivom stilu teško odoljeti, pogotovo ako imate dečka kojem je njegov auto važniji od vas, Arachidus i Aspera su također sjedili za istim stolom i ljutito mahali rukama, pa je bilo teško ne vidjeti da ima nečeg među njima, a Tommy je, fučkajući himnu liverpoolskih navijača uživao u prizoru i patio od usamljenosti (on je, najme, vrlo društveno ovisna osoba..tkz. social junky). Tommy je prvi i primjetio povratak steroidne planine ljutitog pogleda od Krce i madafaka zbunjenog Prce, no nije stigao niš reć, a Krco se već nadvio nad Rastislavom poput crnog kumulo-nimbusa nad zbunjenim kampistom koji pokušava na buri postaviti svoj oldschool šator. Glasan "ŠPLJAK" koji je odjeknuo kada su se Asperin dlan i Arachidusov obraz u žaru svađe sreli, je, srećom, prekinuo Krcovu nadolazeću oluju ljubomore nad nemoćnim Rastislavom i droljastom Astrom, pa su svi u čudu stali promatrati kako se Aspera ustaje sa stola i odvlači svog "madafaku" van iz kafića, pritom skoro pregazivši Weasleya čija se mrkvasta tikva pojavila na stepeništu, kosa crta, ulazu u kafić. Weasley je, za razliku od gnomastog Rastislava, žilavog Arachidusa i đombastog Tommya, dovoljno mišićno obdaren za kontrirati Krci, pa je, nakon što mu je Tommyjev pogled donekle objasnio situaciju, stao odma do Rastislavovog uzglavlja i širio se Krci da odmjere tko ima veći obujam bicepsa, tricepsa i raznoraznih višeglavih lepezastih mišića. Krco se osjetio brojčano i mišićno nadjačan, pa se poput Aspere mrzovoljno pokupio odvlačeći nevoljnu Astru za sobom.

"Koj se kurac tu odigrao, ha?", upitao je Weasley nakon što se zrak rasčistio.

Tommy mu je objasnio kako je Arachidus sreo bivšu, a njegov brat našao buduću, na žalost nabildanog frajera kojeg je imao čast i sam upoznati.

"Aha, aha, ko je car? Lavovi-tigrovi, kako se usro, ha, koja sam ja manga..", stao je likovati na svoj uobićajeno "najveći frajer sam mila majko do alfa centaura i natrag" način, a iako bi mu inače Arachidus nasro sve živo na tu njegovu nepotkovanu umišljenost, ovaj put nije ni zucnuo obgrljen crnim oblakom vlastitih misli i mučen sopstvenom paroksizmalnom tahikardijom. Rastislav je naprotiv, uživao u svojoj erekciji i razmišljao u pinky oblacima što bi sve voljeo raditi s Astrinim sisonima koji su ga neodoljivo podsjećali na nikad prežaljene Wookijine (sorry brate, morah, Sex Pistolsi su krivi, majkemi), tako da je jedino Tommy morao "uživati" u Weasleyevom likovanju, no nit se on nije preveć žalio, jer rađe to, neg da nas je onaj frajer prebio radi ..khm.. Rastislavove donje glave..



Dio tretji

Dvadesetri sata i pedesetšest minuta, naši junaci su daleko od svog blaženog sna među vlastitim plahtama, već u Weasleyevom autu krstare gradom i špiciraju komade lagano cugajući pive i tamaneći nikotinske štapiće je'an za drugim. Negdje u to vrijeme na omiljenom gradskom opijalištu, kosa crta, šetalištu, čizme-minjak-dekolteićdopupka-finjak skockana Astra vrišti na svog od planine odvaljena momka zašto ju je pustio samu jutros u kafiću.

"Ali bejbe, Prco je stvarno htio vidjeti mog plavog pitona(tako zove svoj BMW, ne budite perverzni:p), a ti se nis' odma' trebala osvećivat' mi se s onim kržljavcem", branio se Krco stjeran u kut žestokom ženskom kontraofenzivom.

"On barem zna kako postupati sa damom(?!), za razliku od tebe neotesane seljačine", žustro ga je napadala.

"Ali bejbe, ", tu je Krco malo zastao jer mu se na spomen Astre i dame u istoj rečenici u glavi pojavio pojam DROLJA(jebiga, čovjek je bar realističan), pa je nastavio tepajući da je omekša:"znaš da tvoj mali Krco-iskrofrco sam' tebe voji".

Nešto malo dalje, u istoj ekipi, nakon što je tog podneva iziritirana susretom sa "seronjom" nogirala Prcu, Aspera je naslonjena na haubi crne golf petice iz koje je treštao za takvu bagru neizostavni Kitićev "Šampanjac", opijena redbull votkom balila svog novog frajera, petog ovaj tjedan, no unatoč tome da je ovaj obećavao sa svojim "izpirsanin" jezikom, nije se mogla oteti sjećanju na da se onaj (citiram:))"odvratan si, jadan i gadiš mi se!
" debil kojeg je mrzila, ljubio bolje. (Lucifera mi, grozan sam).

Aspera, zadubljena u "udara u glavu k'o šampanjac" i "slin-slin-slin, drool-drool-drool" zvukove, nije ni primjetila kad se nedaleko parkirao metalik punto iz kojeg je treštila Led Zeppelinova "Gallows pole" i iz kojeg su na noćno svjetlo izišla četvorica opskurnih tipova: dlakavi, proćelavi, crnomanjasto-trbušasti, pogrbljeni tip sa "umjetničkom bradicom"; crni, krupni, salasti frajer anđeoskog lica u plavoj kockastoj košuljici; dugokosi, naranđasti nabildanac u demode obleki sa kraja najbolje ere heavy metala i hard rocka; te visoki smeđokosi bradonja u ispranim trapericama i crnoj spitki.



Dio četrti

"Ma di baš tu sine razmetni?!", otkresao je bradonja naranđastom.

"Pa š'a nisi skužio da su tu oni seronje od jutros, PLUS, njihova ekipa", nadovezao se salasti pa nadodao: "Najebali smo."

Pogrbljenom je trebalo pune dve sekunde da uoči, deset metara udaljeno, Astrino prsno bogatstvo, nažalost, toliko je trebalo i Krci da uoči Rastislava i ekipu.

"Oouu, SHIT. Evo ga, vidio nas je, dolazi", očajavao je Tommy.

"Baš nas neće sreća, evo ga skuplja ekipu, a i ona koza je tamo", prosikta Arachidus snimivši Asperinu plamenu kosu kako se bali sa niskim svjetloputim tipom.

Weasley još jedini nije skužio da su u situaciji "bori se il' bježi", no sinulo mu je kada im se petorica kršnih momaka stala približavati ljutitih pogleda, a još trojca stala širom ceste, onemogučivši im bijeg autom u, na Tommyevu veliku žalost, jednosmjernoj ulici.

"Oj, ti s' onaj koj' je jutros nešto dirao moju curu", važno je doviknuo Krco naglasivši ono "moju", kada su se ostala četvorica komšija poredala iza njega, šireći se u stilu "brate mnogo sam jak" i čineći svojevrsnu homogenu cjelinu "no brains, only muscles", koja je Arachidusa neodoljivo podsjećala na razglednicu Alpskog gorja.

"Ma di, to je bio njegov odraz u ogledalu koji mnogo voli da šmeka tuđe drolje.", oglasio se Arachidus nonšalantno motajući cigaretu naslonjen na Weasleyev auto.

"Š'a si rek'o debile jedan, pička ti materina?", proderao se Krco nakon početnog šoka što ga netko u tako nezavidnoj situaciji još ima i muda podjebavati.

"Bravo care, baš ga znaš usrati, tu mi se frajerišeš a koljena ti klecaju od ovih hodajućih planina.", pomislio je Arachidus pa rekao: "Ono š'a si čuo, fotticulo(tal. peder)". Weasley se također proširio u stilu "brate mnogo sam jak", no na izrazu lica mu se očitavala kakica u gaćama, kao i na Tommyevom koji je proklinjao donju glavu svoga brata i Arachidusovu glupu jezičinu. Rastislav, napokon prestavši razmišljti o Astrinim sisama i uvidjevši gravidnost situacije izustio: "Čuj prijatelju, nisam znao da je tvoja, nije mi rekla, da sam znao, ne bi' joj nikada prišao".

Krcovi frendovi se odvališe od smijeha kada se ovaj proderao Astri: "Vidiš ti za koju bi me pizdu mijenjala", te je, neizdržavši, nakon kraće stanke nadodao: "pa gle samo koju krntiju voze".

"Ej, moj auto je najbolji od svih ovdje", opravdao se povrijeđeni Weasley zaboravivši da si je rekao da će šutiti kako nebi bio zaista, fizički povrijeđen.

"jedina pizda ovdje je ona u tvojim gaćama. Nije bitno k'o ima bolji auto, debilu, bitno je da si očito papak k'o bi te ova tvoja drolja mijenjala za mog frenda ovdje, znaš šta kažu za muškarce koji kupuju skupe aute?", prosiktao je Arachidus nonšalantno pušeći svoju vješto smotanu cigaretu. Ni sam nije znao koj mu je kurac da izaziva vraga, no, liptio je Solusovim bjesom odkad je vidio onu kozu kako se bali s drugim. Plain & simple, bio je ljubomoran i razbijale su mu se glave, al je budala smetnuo s uma ono što su mu sopstvena koljena klecajući ukazivala – da riskira svoju i glave cijelokupnog društva.


dio peti

Arachidus se nikad nije smatrao fizičkim ratnikom, više pjesnikom i ljubavnikom, no njegov ga je život više puta naučio da mora argumentirati oštar i neobuzdano otrovni jezik, pa je, razvivši treningom i silom (ne)prilika argumente, imao svog "asa u rukavu". Tommy mate također nije bio neki borac (osim onog sumo), ali njegova snaga je počivala u njegovoj enormnoj potrebi da se dokaže društvu, iako mu nije bilo milo da se mora dokazivati baš na ovim grdosijama. Weasley je imao velik opseg argumenta i vrlo samohvalno lajavu njušku, no njegov bed je bio što je duboko iznutra bio..eh..obićna pizda. Rastislav pak nije imao nikakve jače argumente, i sam pjesnik i ljubavnik, no ne izliven u istoj sredini k'o Arachidus, bar je imao muda popušiti batina, ili se bar nadao da ima.

"Š'a si rek'o debile jedan, pička ti materina?", neinventivno se ponovio Krco, koji je svoju masu nabio u istoj fancy teretani kao i njegovo društvo, a baratanje šaka isklesao na slabijim pastusima u jednom od lokalnih cajkaroških diskoklubova(ah, koj otužni sloj društva..)

"Ako ti voliš izikravati papagaja, ne znači da to volim i ja.", odgovor mu je stigao brzinom munje iliti Arachidusove alkoholom usporene i bjesom podmazane sive tvari.

"Gle, mi stvarno ne želimo nevolje, moj frend je malo popio pa nezna šta priča", javio se Tommy, pa pogledavši molećljivo prema bradonji upitao: "Jel tako Arachiduse?"

Arachidus mu nije stigao odgovoriti da nije tako jer su se u taj tren umiješale Aspera i Astra.

"A daj Krcić-iskrofrcić, nemoj maltretirati ove jadnike, obećao si mi da se nečeš više tući.", molećljivo se objesivši svom dećku oko desne ruke izrekla je Astra.

"Ne slušaj ju, poznam ovoga, on uvijek kaže što misli i nikad nije toliko pijan da melje gljuposti, jel tako Archy?", umiješala se Aspera grubo razdvojivši Astru od Krce i unijevši se istome u facu.

"To skoro zvuči kao kompliment iz usta jedne guske poput tebe, ali priznajem da ima pravo, gospodine Kurčiću-iskrofrčiću..", odgovori joj zlobnim tonom uz nadasve neprikladan dodatak.

"Ma ja ću tebe...!!", povikao je Krco, odgurnuo Asperu i nasrnuo ka Arachidusu. Ovaj ga je snimio kako se poput razjarenog bika zaletio na njega, pa se samo u strateškom trenutku odmaknuo, radi čega se Krco uzevši ogroman momentum skoro strmopizdio na grubi asfalt pun komadića razbijenih boca. Tommy i Weasley nisu bili te sreće, pa su, potpomognutim teškim pesnicama Krcinih prijatelja, za tili čas brojali zvijezde, Rastislav je pak vješto izbjegao upućenog mu ledolomca i brzo uzvratio dobrim starim šutom u jaja, što je bar izjednačilo broj sudionika u tuči poslavši frajera na vječna lovišta ošamućenih grubijana, kosa crta, novopečenih eunuha. Weasley je nekako stao na noge, pa počeo uzvračati udarce vlastitim mišicama-planinama, pretvarajući frajerovu facu u krvavo tijesto, dok je to isto ovaj radio i njemu. Tommy se brižan ni snaš'a ka' Weasley, pa je i dalje primao udarce poput vreće za box, no njegovo je pozamašno masno tkivo bar amortiziralo one u tijelo, kojih je ionako bila većina. Krco se oporavio, pa su on i Arachidus, neobazireći se na ostale, stali kružiti jedan oko drugoga, čineči pravi mali K1 meč za sebe. Krco je opet prvi nasrnuo, no samo da bi ga Arachidus spremno dočekao na svoj mae-geri, koji, nažalost, unatoč tomu što je bio majstorski plasiran, nije bio dovoljno snažan da zaustavi nalet steroidne gomile, pa se Arachidus prilijepio za vrata auta iz sebe, da bi već u slijedećem trenutko njegovo lice ugostilo Krcinu pesnicu. Arachidus se nije mogao sjetiti jeli ikada prije u životu osjetio tako snažnu tupu bol kod jagodičnih kostiju, a istovremeno su mu svi vratni kralješci pokrckali od siline primljenog naleta. Igrom slučaja je izbjegao drugu šaku koja je razbila prozor automobila. Krco se odmaknuo i stao proklinjati raskrvavljenu desnicu što je Arachidus iskoristio da mu lice bolje upozna sa svojim lijevim koljenom, izbacujući ga permanentno iz večerašnjeg plesa. Rastislav je muku mučio sa duplo većim frajerom, koji ga je, judo zahvatom strmopizdio na tlo, sprljavši mu odjeću. Rastislav se trgao iz sve snage, grizao, čupao (jebiga, kad si u stisci sve je dopušteno, slažete se?) no nije se mogao iskobeljati iz čvrstog zagrljaja hrpe mišića prokletog judaša, koji ga doduše nije mlatio šakama, ali mu je pokušavao izvući polugu. Arachidus je izvidio stanje na bojnom polju, te još uvijek malo ošamućen, sa zaletom ispucao glavu judaša (koji bi to gol bio da se odvojila od tijela!), pritom si polomivši nožne prste u mekanim patikama.

Rastislav se ustao, a Arachidus je izvukao svoj nož kako bi prijetnjom pet centimetara k'o britve oštrog čelika spriječio ostatak društva u naumu da im pokvari "stanje na terenu" priključivši se u obrani palih drugova. U to se vrijeme Rastislav obijesio oko vrata za glavu većoj mrgi koja je vježbala boksačke tehnike na njegovom sklupčanom bratu. Tommy se nekako lagano pridigao, i dok se mrga zabavljao Rastislavom, sumo body-checkom ih oboje srušio na tlo pa stao cipelariti mrgu iz osvete svojim jebeno tvrdim cipelama. Naposljetku, Weasley je izgubio bitku sa svojim rivalom (kasnije će isfurati teoriju da je to zapravo bio zamaskirani Chuck Norris) i naposljetku izgubio svjest, ostavljajući "zamaskiranog Norrisa" u ne puno boljem stanju od sopstvenog, ali slobodnog i sa dovoljno energije da se obruši s leđa na Arachidusa, koji mu je bio najbliži. Nakon dva dobro plasirana udarca u bubrege "Chuck" zgrabi Arachidusa i baci ga u obližnju stijenu, kosa crta, zid, što je ovoga naposljetku poslalo u slatki svijet snova.


Dio šesti

Dva tjedna kasnije, nakon što su Weasleya otpustili iz bolnice zbog višestruke frakture nosa i potresa mozga, svi još uvijek puni ratnih trofeja, društvance se našlo na piću.

"Čekaj malo, šta je bilo s onim frajerom koji me nokautirao?", upitao je Arachidus.

"Tri sekunde nakon što te zavalio u stijenu samo je zateturao i pao dolje.", odgovori mu Rastislav koji je prošao samo s par ogrebotina, pokidanom odjećom i uganućem desnog ramena.

"Da, bio je na traumi dva kreveta od mene, kontuzija mozga, sve u svemu okej frajer, priznao mi je da je on zapravo zamaskirani Chuck Norris (šta sam vam rekao), te da je došao posjetiti nećaka iz trečeg koljena...", javio se Weasley, čije je lice malo splasnulo, no još je uvijek podsjećalo na zgužvano tijesto za pizzu.

"Da, da, da.. mo'š misliti.. dobro šta se desilo s drugima?", prekinuo ga je Arachidus uvidjevši da Weasley opet zabrijava.

"A niš, pokupili su svoje pale, a mi smo pokupili vas dvojcu i opet smo se svi našli na hitnoj gdje su zadržali Weasleya, a tebe su pregledali, previli ti glavu i otpustili jer nemaš zdravstveno. Pa smo te odvukli doma jer hvala bogu živiš blizu, tog se sjećaš, ne?!", ispričao je Tommy, natuknutih rebara i pun modrica zaškripio je od bola pa pun entuzijazma nastavio: "Š'a ka'eš Rastislave, da mu kažemo?"

"Š'a da mi kažete?", iznenađeno će Arachidus koji se zabavljao pokušavajući pušiti sa natečenom i rasjećenom usnicom.

"Ona tvoja koza, kad si bio još u nesvjesti, plakala je kao kišna godina, cjelivala te i držala dok smo čekali da te doktori prime, a onda kada si došao na red i već polako počeo dolaziti sebi, samo te odjednom ošamarila, rekla ti je da si odvratan, jadan i da joj se gadiš, te prepustila te nama.", smješkao se Rastislav. Prasnuli su u bolni smijeh.

"A š'a bi s onom tvom droljom?", upitao je Weasley Rastislava.

"A niš, dobio njen broj i izašli na dva dejta, na prvom sam ju samo fukao, a na drugom smo počeli pričati nakon ševe, pa sam shvatio koliko je površna i razmažena te ju nogirao..", odgovorio je.

"Ili je ona nogirala tebe kad je shvatila da si bez prebite pare", izrekao je Arachidus, pa izbrisao Rastislavu smješak s lica, te se jaučući i šepajući odvukao do WC izpišati još ono malo krvi iz prebijenih bubrega.

"Al barem smo im pokazali i prebili ih!", ponosno je konstatirao Tommy.

"A jesmo kurac, u životu nisam dobio veće batine iz glupljeg razloga", začuo se Arachidusov glas iza ugla.

"Da, pravi se javlja, on je sve zakuhao", otfrknuo je Rastislav na što su ga Tommy i Weasley mrko pogledali.

"Šta?! Šta sam krivo rekao", upitao ih je zbunjeno.

"Ajde Parise šuti", odgovorio mu je Tommy.

Kraj

p.s. dragi čitatelji, kakav god dojam da ste stekli, mi smo full oké ekipa i nikada se ne tučemo..e..a ja nikad ne izazivam vraga, no to uostalom nije ni važno, aš su sva događanja, kao i likovi u ovoj priči u potpunosti djelo moje mašte, uključujući i mene osobno..hehehe.. Također, ispričavam se radi srpsko-hrvatskog jezika korištenog u priči, no trenutno čitam neke stare knjige iz doba Juge, pa sam malchice pod utjecajem tog "nepostoječeg" jezika. E i djeco, trenirajte kempo, il bar karate, trebat će vam...

p.p.s. nadam se da se onaj x hejter neće uvrijediti što sam posudio njegovu rečenicu, jebiga - svidjela mi se, a i podsjetila me na nešto lijepo..

- 19:46 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 14.09.2007.

bačkiZagre ićBak janDe (mojNe mu se stavljatSupro…)

by: Rastislav Željković von Wolfe



Zagreb. Taj predivni grad prepun posrnulih djeva koje očevi poslaše da se školuju u najboljim faxevima koje ova država može ponuditi. Mo'š mislit…

Djeve su tamo da uberu što je moguće više para od neznatne gospode sa novim, bijesnim i nadasve skupim pilama o kojima običan svijet (pa tako niti naši junaci) ne mogu niti sanjati. One rijetke, nazovimo-dobre curice, su toliko poštene da ih često zaobilazimo na ulici (da, časne sestre se zovu). Mislim, nemojte krivo shvatiti, ima ih i dobrih, ali stvarno dobrih (kunem se, nisu časne sestre…dobro, barem nisu u odorama), ali su česte jednako tako kao što je i Sava čista. One gore, codename „sponzorusha“, su krema od kreme. Ali, kakva krema, stari moj! Te imaju čitavu liniju Gucci torbica, Paciotti šuze, Lacoste majice i Diesel hlače, a u torbicama najjeftiniji labello, 2 kune i kutija štek-cigara, sa preostala 2 nikotinska štapića. „Još ako su hercegovke, tu nema priče. Najveće zlo koje hoda ovim krajevima“, rekao bi jedan moj frend (ali nije Arachidus, vi zli jezici).


Anyway, i naša pričica započinje jednim Hercegovcem. Tako se jednog sunčanog popodneva Arachidus našao na Trgu ray bana Jožefa (pod dragim Bogom) Jebačića. Čekajući dolazak Rastislava i brata mu Tommyja, načeo je treću kutiju Larga (čitaj – štek-cigare), i pripalio. Pogledavši na enormni sat, izrešetiran sa svih strana golubljim drekom, opsuje.

- Jebemu, pa di su do sad? 6 i 20 je, a trebali su biti tu u 6, nervozno je prokomentirao Arachidus.

Na njegovu sreću, u tom trenutku je iz trem ilevna izašao Tommy.

- Joj, sorry, stari, malo su me cimeri zadržali…, počeo je sa poprilično lošim opravdanjem.

- Daj, ne seri! Kladim se da si igrao PES ili se šminkao u wc-u po ure!, odbrusio je Arachidus.

U tom trenutku je stigao i Rastislav.

- Ajd', za njega mi je jasno da kasni (upre prstom u Tommyja), ali di si ti dosad?, upitao je Arachidus, ne dajući Rastislavu vremena da izmisli ispriku. Rastislav se brže-bolje snašao i odgovorio:

- Zar je bitno? Sad sam tu… dakle, koji je plan?

Tommy pripali cigaru, pogleda na zasrani sat, i reče:

- Imamo dosta vremena. 'Ajmo u Tkalčićevu, do Baze na krušovice. Koncert ne počinje do 10.

- Kakav koncert?, upitao je Arachidus sumnjičavo.

- Ma, kaže Hercegovac da je neki domaći „ful kul“ rocker večeras u Hard rocku, tako da bi mogli tamo svratiti i sliniti po starijim kokama.

Rastislav je sumnjičavo pogledao Tommyja.

- Šta je?, upitao je Tommy.

- Ne znam baš…znaš kakav je Hercegovac sa stvarima koje su „odlične“., skeptično je dodao Rastislav.

- Da…a tek oni njegovi „dobri filmovi“…kad ono, ispadnu smeće kakvog nema. Radije bih gledao trulu lešinu kako se raspada, nego opet s njime „Jesen u New Yorku“, a taj ne bih preporučio niti gluhonijemima. A kad pomislim, navukao me na foru da idemo gledati „6. dan“. I, kakav je to 6. dan bio. Da vjerujem u Boga, pitao bih ga zašto me je tako kaznio, ubacio je Arachidus.

- Ja ga mogu pitati za tebe, reče Rastislav.

- Jebiga, ionako nemamo šta izgubiti. Osim, naravno, ako vas dvojica imate neki plan., presjekao je Tommy ovu dvojicu i njihove semitske spikice. Ova dvojica su samo negativno odbrusili sebi u bradu i nadali se da nisu pogriješili što su uzeli samo u obzir Hercegovanjčev prijedlog.


Stigavši pred Bazu, sjednu vanka i naruče crne krušovice od pola litre, i to 6 komada. Konobar ih je čudno pogledao i na kraju se oglasio.

- To je sve za vas?

- Ne, tri su za nas, jedna je za Frenkija koji sjedi ovom frajeru s desne (pokaže na Tommyja), druga je za moj ego, a treća za Rastislavovu Lukreciju, koja je umrla, ali je prisutna duhom., cinično je dodao Arachidus.

- Naravno da su za nas. Nije valjda da ne možeš zapamtiti narudžbu?, pridružio se Rastislav.

- Ne obaziri se, vole to raditi., dodao je Tommy, tješeći konobara, koji je, već poprilično zbunjen, htio zgrabiti susjedni stol i izlupati ih na način kako tuče svoju trogodišnju kćerkicu i krhku ženicu kad se vrati s posla. Primirio se, unatoč eksplozivnom mjerama koje su kolale njegovim živcima, ali se utješio tako što će večeras opet izlupati ženu i guziti onog klinca s kojim običava dijeliti ćeliju kad ga panduri pokupe, te otišao po narudžbu. To je bio zadnji put da su ga naši protagonisti vidjeli. Niti mjesec dana poslije, Rastislav je čuo da se ovaj objesio zato što su ga „neka dvojica zajebavala da je glup, a žena mu nije dala već 2 godine!“ Od tada se više nisu pojavili u Bazi, iako je pivo bilo kraljevskog okusa.

Enivej, iskapili su prvu rundu i prešli na drugu. Tako su cugali i kampirali do dugo u noć, povremeno gledajući prema paradi kokoši koje su se vukle brzinom mačke koja je ispucala svih 9 života, ispuštajući komentare tipa „ne bih ju niti hrđavom žicom preko interneta (hik!)“ ili „uuuu, ova je mnogo, mnogo dobra! Zaradio si klik!“, ili, još bolje, onu poznatu Rastislavovu „SISE!“, kad god bi se u blizini pojavio neki dekolte veći od broja 3.


Nakon 5 runda piva, 2 tekile, 2 viskija (nečime moraš presijeći), 2 litre mokraće u obližnjem wc-u (i nešto malo u susjednom dvorištu) i jedne poveće mrlje u istom tom dvorištu, a koja je bila produkt alkohola, solnih kiselina i odličnog kebapa, a vlasništvo Rastislavove nutrine (ipak je on bio najslabiji organizam tamo), naši vrli junaci su se zaputili k svome željenom cilju. Bilo je oko 11 i pol. Bagra koja je već poprimala Žakove proporcije, a koju su tvorili klinci alternativci koji su, sudeći po datumu proizvodnje, već odavno trebali spavati (pa, pobogu, crtići su odavno prošli!), je vrištala neku glupu emo pjesmu, još lošijeg benda (koji je čak lošiji i od samoga Fantasme). Trojku je već pomalo zaboljela glava. Tada se Arachidus sjetio svojih dvaju kuna u džepu, ali ga je Rastislav ubrzo odgovorio od te ideje („Sjeti se šta je bilo prošli put“). Ovaj put se činilo da nema pomoći njihovoj glavobolji. Nadali su se da će ona proći kad se napokon pojave u Hard rocku, u zagrljaju puno starijih pijanih djeva, koje bi se čak ponudile platiti pivo (ili su tako čuli. Ipak, da cura plati cugu…mmmm…to je urbani mit u metropoli, veći od samoga grada).

- Mislim da smo stigli., napokon je izustio Rastislav, da bi se razočarao. Ušli su u dvorište arheološkog muzeja, koji je nekim čudom, ostao otvoren. Arachidus je već svojom muškošću ciljao jedan mramorni dorski stup iz tko zna kojeg stoljeća i počeo obilježavati teritorij.

- Dobra ideja!, dodao je Tommy, te je i on naciljao nekog „kopljonošu“ ili „bacača diska“ ili tako neku skulpturu (k'o da ga je bila briga, glavno da ima di pišat'). Rastislav se začudio kako mladi budući pravnik već krši zakon (zagrijava se za posao), „uništavajući“ javnu imovinu. „Da bi znao kako biti dobar pravnik, moraš najprije prekršiti zakon koji put“, govorio je uvijek Laf, Rastislavov i Tommyjev staaaari, voljeni ujak, također iz pravničke klase. Valjda se ovaj ugledao na njega. Kad su obavili i taj dio dnevnog zadatka, zaputili su se u Rock, ovaj puta bez greške. Ušli su u dvorište i ugledali Hercegovca, koji se trudio uletiti nekom akrapu iz prošlog stoljeća, koja je bila ogavnija od njega samoga. Sline su joj curile niz vrat (a nisu bile njegove), nos također, dok je izgovarala nekakve nerazgovjetne rečenice. Kosa joj je stršila na sve strane, kao da se igrala sa utičnicom prije par sati. Hercegovac, sav zbunjen, trudio se odgonetnuti njene riječi. Rastislav, Arachidus i Tommy su se suzdržavali od smijeha dok ga se ova trudila odkantati na što blaži način. Shvativši da to neće ići tako, vrisnula je neku psovku, koja je više sličila bojnom pokliču barbara iz 7. stoljeća, lupila Hercegovca koljenom u najbolnije mjesto muškarca i zbrisala petama vjetra. Dok se trio trudio doći do zraka od silnog smijanja, Hercegovac se previjao u agoniji na ledenom cementnom podu pred ulazom u birc.

Naposljetku su došli do Hercegovca i ponudili mu pomoć.

- Vidim, još jedan uspješan ulov, jel'da Hercegovanjce?, započeo je podmuklo Arachidus.

- Pa, dobro, Herc, šta ti bi? Ja sam mislio da si ipak malo bolji u tim uletima otkad si došao ovdje., dodao je Tommy, i dalje se blago smijući.

- E, pusti to…nije ni njemu više lako otkako je postao zagrepčanac, jel'da Herc? Mislim, ode na krstarenje s ćaćom po Jadranu, pa tamo pijan uletava tko zna kome…ovdje ti ne pali spika da imaš brod, znaš?, dodao je, kao šećer na kraju Rastislav.

Hercegovac, došavši k sebi, ustane (i dalje se držeći za bolnu točku).

- Jebite se sva trojica!, zareži svojim piskutavim tonom (zamislite mrcinu sa piskutavim tonom, hehehe)., Ja vas zovem na koncert mjeseca, a vi meni ovako!

- Smiri se!, presječe ga Tommy, Šalimo se. Otkad si ti tako uvrjedljiv? I, tko je uopće ta zvijezda koja svira večeras?

- Ma, sigurno ste čuli za njega…Mladen Burnač., dodao je Hercegovac, ne skrivajući ponos na licu što poznaje tog lika.

- Razočarat ću te, nikad čuo…, reče Rastislav.

- kakvu mjuzu svira?, upitao je Arachidus.

- A, ono…pop-rock., odgovori Hercegovac, i dalje ponosan što je (čak) dobio cd sa potpisom od Mladena osobno!

U tom trenutku su se Rastislav i Arachidus pogledali. Kroz glave im je prošla ista misao „UUUU, al' smo ga najebali večeras…“ Tada se oglasio Tommy:

- Nadam se da je dobar. Inače…, nije završio misao, ali se podrazumijevalo na što se misli.


Koncert je počeo. Po pretpostavci, jedini način kako zaustaviti glavobolju koju je proizvodio kreštavi glas zagrebačkog Dejana Bakića, bio je šankenjarenje. Dok su slušali očajne pjesme, svirane i pjevane na plejbeku (kojeg koriste samo još naši estradnjaci, koji, kao što već znamo, pojma nemaju pjevati uživo), i očajne solaže (isto svirane na plejbeku), liječili su glavobolju s par šuteva tekile. Onda, u jednoj pauzi, koja je došla kao blagoslov s neba (za Arachidusa, k'o naručena, jer ne vjeruje u Boga i nebesa), Arachidus odvuče Rastislava sa strane.

- Imam jako dijaboličan plan kako da se odužimo Hercegovanjcu za ovu predivnu i nadasve bajnu večer, ujedno i provod mog života., reče Arachidus, sa svojim dijabolično podmuklim smjehom.

- Čekaj, šta ti nije više fešta u onom stanu prije par mjeseci najbolji provod?, upitao je Rastislav, ne shvaćajući odjednom promjenu mišljenja.

- Daj, začepi i slušaj!, presjekao je Arachidus i izveo svoj plan…


Nakon pomnog planiranja, Rastislav se dovukao do šanka, na kojem je Tommy kampirao uz neku, vidno stariju, ljepoticu i pripremao se za ulet. Taman prije no što je počeo, Rastislav ga zgrabi za podlakticu i povuče u stranu.

- Koji ti je kurac?! Taman sam se spremao uletiti…, bijesno je vrisnuo Tommy.

- Daj, ušuti i slušaj!, presjekao ga je Rastislav i iznijeo Arachidusov plan.

- Kao Tamburixa, a? hehehehe, sviđa mi se…, rekao je Tommy, podmuklo se smiješeći, ne skrivajući oduševljenje.

- Ok, znači, riješeno je. Sad, jedini posao do kraja koncerta ti je taj da radiš isto što i do sad, što, kao što vidim, neće biti problem. Nakon koncerta se nađemo pred ulazom., Reče Rastislav.


Nakon još 5 gej 0.25 piva, šuta tekile i viskija, koncert je završio. Hercegovac se, prije nego je krenuo van, odlučio pozdraviti s Burnačem i, po 10-i put, uzeti njegov autogram (pod isprikom da je „ovaj za moju curu“), te je krenuo vanka. Ono zadnje pivo je uzelo danak, te se odlučio ispišati vani, ispred golemog hrasta, što je rastao u dvorištu zgrade, kao jedino biljno raslinje u krugu od 500 metara kvadratnih. Kao naručeno. Izvadio je svoj ponos i započeo. U tom trenutku su mu se približile 3 mračne, zamaskirane figure. Usrao se od straha, a još je pišao. Jedna od njih, ona najviša i najmršavija, ga je lupila po zatiljku. Klonuo je. Primili su ga za ruke i naslonili za stablo. Najniži je ugrabio stari, hrđavi lanac i omotao oko stabla i jadnog Hercegovca. Zatim je onaj srednji, malo popunjeniji, uzeo dakt paur tejp (čitaj – izolirka iz američkih filmova), i, da bude siguran da ovaj neće progovoriti niti vrištati upomoć dok ga netko ne pokupi ujutro, napravio dva đira oko njegovih usta, prekrivajući pola face. Kao šećer na kraju, najvišem se pripišalo, pa je olakšao dušu na jadniku. „Još jedna večer je propala, ali, hej, bar smo se zabavili na račun drugih…opet!“, prošlo je svoj trojici kroz glavu.

END

- 15:23 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.09.2007.

Changes..

Eto, malo inovacija.. tražim nekog da mi uradi custom template, a do tada sam sredio okvire, ipak mi dolazi gost, naime, odlučih podijeliti svoj blog s Rastislavom, da on može nesmetano objavljivati svoje radove. dakako, to je još uvijek arachidus.blog.hr i Lako ćemo.., te sam još uvijek ja ovdi šef (ti jasno Rastislave?!), samo ćete imati novog autora i komentatora na repertoaru.. Anyway, linkovi od svih boljih/važnijih priča su lijevo - relativno smisleno poredani - da se više ne muče u arhivi oni kojima se čitaju..
lijep pOzDrAv..

- 17:27 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Seasons

(Svake jeseni ista priča..)

linkovi vode do pjesama, a cijeli je post malo manje veseo od prethodnog..

Ovo nisu "Patnje mladog Werthera", ovo nije "svjetska bol", ovo je retrospektiva na kratku mladost ne sasvim obićnog dječaka, a ujedno i isprika onima koji su u njoj sudjelovali i opekli se u dječakovoj zajebanciji, ravnodušnosti i/ili "hendikepiranosti"..

Piše: autor bloga, poznat i pod nickom Arachidus

Bljutavi prezaslađeni veliki macchiato, čaša vode iz špine, crveno drvo, opojni miris ljudi i duhana, hladnoća pločica i zraka što kroz brižne podzemne prozore prodire u dobri stari podrum i onaj stari osjećaj blagog jesenjeg smrzavanja što trncima prolazi po leđima i ježi dlake na rukama. Ekipa? Nema ih više, s godinama ih otpuhala zimska bura, odvukla ljetna plima, isprale kiše jesenje i zatrpala proljetna trava, jedan po jedan, gledali smo kako nestaju, nesvjesni njihovog odlaska u nepovrat. Stvarni život..eh..
Mrzim jesen; Ne više no što mrzim zimu radi kiša, mraka, sunca što sija a a ne grije i bure čijoj studeni ne možeš pobjeći ni skokom u koksnu peć; Ne više no što mrzim proljeće sa svim onim suncem, usranim bubama i trulim životom koji nanovo buja, ne; Ne više no što mrzim ljeto sa svojim hordama turista i nesnosnim sparinama koje ti nedaju sna iz dana u dan. Ne. Jesen mrzim iz jednog svog sebičnog razloga, koji nema veze s godišnjim dobom, krajem ili Zoranom Vakulom na TV-ekranu.
Oj! Šta ti je stari? Nostalgija??, upitao me Rastislav prije par sata u kafiću. Sa stropnih zvučnika su dopirale stare stvari, naše mladosti, Otvoreni radio je baš pogodio da će u Puli taj dan umjesto uobičajeno toplog rujna, zavladati nagovještaj nemilosrdne jeseni, te da će se dvoje bivših klinaca naći na istom mjestu kao i godinama prije. Grad je bio siv i pust, hladan zrak je štipao ljude zatečene u kratkim rukavima, radio je brujao a.. Mah, kao da je bitno, you've got the picture..



Kako je to kasnije Rastislav lijepo sročio: "Jesen je doba kada pucaju tvoje potisnute emocije". Lijepo je rekao, no ja nikad nisam potiskivao emocije, jednostavno ih ili nisam imao (osjećao), ili su se manifestirale u društveno neshvaćenom obliku. Zajebano je to, do dan danas si nisam uspio u potpunosti razjasniti za koj sam ja to kurac toliko emotivno hendikepiraniji od ostatka pučanstva(dal' je to hendikep? drugi su mi našili tu definiciju.). Al jedno je sigurno, kako s jeseni temperature padaju, one duboko u meni rastu. O da, od kad znam za sebe, čim počne padati lišće sa umornih grana listopadnog drveća, padne i moje srce. Za kim? Većinom za miss "totalnojepogrešnazatebe", a to znači obićno znači samo jednu stvar – Nevolje.
Nemojte me krivo shvatiti, to je tipična pubertetlijska zaljubljenost, ona najljepša i najbolnija koja postoji, većinom bi me prošla do početka drugog polugodišta, našao bih naćin da dođem k sebi, tako sam Ivanu izbio Ivanom, prije toga Sanju Sanjom, prije toga Teu Teom, Aleksandru Aleksandrom, pa sve do onih čijih se imena više ni ne sjećam. Ja ne volim, to nije ljubav, "voliti" i "ljubav" u onom kontekstu kakvom ih vi poznajete, meni su neznani, vjerojatno će takvima i ostati – zauvijek.



Razgovor je bio nastavljen u temi "videoigre", kafić je zatvoren, a mi smo, umava punih melankolije za nekim svojim "jučer" otišli svako ka svom mjestu kojeg naziva domom.
Hrana, zgužvana roba, knjige, prašina i neusisani tepih; Smeće, nagrišpane plahte, CD-i, najloni i štapići za uši, top lista "nostalgija d.d." svira iz računala, gušeći njegovo tiho brujanje; kroz otvoreni prozor - Pula, u svoj svojoj industrijsko-austrougarsko-arheološko-antičkoj ljepoti, sa gomilama svojih duša pod tamnoplavim noćnim nebom i praznim ulicama. U staroj stolici neudobno zavaljena dvodekadna guzica spremna za poć u krpe, sa slatkim strahom u nagovješataju godišnjeg doba kojeg mrzi, no koje donosi nužne promjene.
Kraj.
p.s. Rastislave, Pičkasti osjećaji i paroksizmalne tahikardije, rock balade, jesen i muze naših pera..??!

- 16:14 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 04.09.2007.

U parkiću usred mraka...(za Tommya)

Rastislav Željković
& Arachidus Cadaver

Nakon trećeg Laškog i trideset i osmog puta otpjevane himne „You'll never walk alone“, naši protagonisti su se zaputili u, njima jako poznat i drag, parkić ispod znamenite Arene. Rastislav je promatrao u šuplje (što je i inače radio) dok mu je Arachidus pričao kako je napravio „jebeni sig sa još jebenijom pozadinom i nenadjebivim c4d renderom“ (ili kako se već to zove). Tommy, Rastislavov buraz, je po trideset i deveti put pjevušio „You'll never walk alone“, inače himnu nogometnog kluba Liverpool, čiji je službeni član postao nedavno, i time se jako ponosio.
„Znate li da je onaj penal za Chelsea bio jako sumnjiv?“ upitao je Tommy, sa trunčicom entuzijazma. Rastislav je samo očekivao onu poznatu Arachidusovu frazu. I dočekao ju.
„Koga briga za to.“, odbrusio je Arachidus.
„a, jel', ti kao imaš neku bolju temu za priču? Samo kenjaš o sigovima i Arcanumu.“, uzvratio je Tommy.
„Ekipa“, najzad se oglasio Rastislav „jeste li vi svjesni koliko je prošlo od onog, našeg, ljeta? Od onih trenutaka kad smo bili blesavi, bez ijedne brige i pameti?“
Ova dvojica su ga čudno pogledali.
„Nostalgija te hvata, ha?“, pitao je Tommy. Nije dobio odgovor. U tom trenutku su se spustili do poznatog im parkića.
„Jebemu, klupice su zauzete.“, primijetio je Tommy.
„Buah, otjerat ćemo ih.“, odvratio je Arachidus, već kujući plan kako otjerati mlade, nadobudne alternativke sa njihovih najdražih klupica.

Pivo je revno močilo nostalgiju Rastislavovu, Arachidusov od cigara sjeban jezik i Tommyjeve glasnice, nakon čega je uslijedila još jedna izvedba „You'll never walk alone“.
- Daj začepi već jednom, odbrusio je Arachidus Tommyevom zavijanju dok je Rastislav potopljen u neki svoj svijet slušao zavijanje mladih alternativki koje su mislile da su Red Hot Chilli Peppersi „mnogo zajeban bend brate“ i vrhunac alternativnog rocka, a onda su si raspalile i domaću alternativu, pa su zapjevale i neku serdalinku.
- Popizdit ću od ovih, idem im dati dvije kune da zašute.., nervozno će Arachidus.

Posegao je u džep, i izvukao dvije kune, koje je čuvao baš za ovakve prigode (a, vjerujte, bilo ih je puno. Puno ljudi vrišti za kupnjom novog života koji mogu priuštiti za te 2 kune). Laganim hodom se dovukao do cura i, bez razmišljanja, pružio 2 kune. Cure su umuknule.
„Može glazbena želja?“, upitao je, ne obazirući se na upitnike iznad njihovih glava.
„Reci, dušo, za tebe sve.“, rekla je jedna od njih.
„Može ovako, pjesma se zove „Umuknite već jednom, kokoši glupe“! Jel' vam poznata ta stvar?“, upitao je Arachidus, i dalje nezainteresiran. Cure, kao da su čitale misli koje je trojka u tom trenutku imala, uvrijeđeno su se digle i prepustile klupice „najjadnijim stvorenjima koja su vidjele u ovom šugavom gradu“. Nisu niti imale pojma da je to daleko od istine.
„Napokon! Mislio sam da nikad neće otići.“, primijetio je Tommy, paleći novu cigaru i sjedajući na klupicu. I Arachidus je zapalio.
„Jebiga, kad je bal…“, dodao je Rastislav, uzeo cigaru iz Tommyjeve kutije, i zapalio.
„Gdje smo, ono, stali?“, pitao je Tommy, nakon što je uvukao dim.
U tom trenutku su začuli poznato kreštanje. Da, pogađate, bile su to one alternativke od maloprije. Ovog puta su sjedile na suprotnoj strani, ali, svejedno, kreštanje je bilo nepodnošljivo. Rastislav se, u tom trenutku, odvojio od koliko-toliko udobnog smještaja klupice i šutke krenuo prema curama.
„Nekako mi se čini da će netko najebati.“, primijetio je Tommy.
„Od kud ti samo ta zamisao?“, upitao je Arachidus, ne skrivajući oduševljenje na licu što se Rastislav napokon pokrenuo i odlučio djelovati.
Nažalost, Rastislav nije djelovao kako je Arachidus zamislio.
Dogegajući se do cura, smrknutog lica, jednostavno se proderao iz petnih žila.
„Koji vam je kurac!? Šta vi ne znate kad treba ušutiti!?“
Cure su, ovaj put pod jačim efektom, umuknule. Jedna je briznula u plač. Shvativši što je napravio, Rastislav (inače jako mekog srca), se lupio po čelu.

- Joj, oprostite, ja sam zapravo ogromna pizda i ne htjedoh biti tako grub, ali znajte da vas mojim ušima nije nimalo milo slušati, a moji prijatelji itekako dijele to mišljenje, izlanuo je Rastislav svojim fejk „plačipička“ glasićem i zastao da vidi reakciju.
Jedna se riba čak i nasmiješila, a onda je dopalio Arachidus i žedan krvi sa onim zlobnim sjajem u očima upitao: „A kako bi bilo da mi vama nešto odkreštimo?“ pa ne sačekavši odgovor počeo štonivati „..and you'll neeeeeeEEeeEeeeveeeEEeeEEeer WaaAAaaAaaaalk AlOOOoooOOooOOOun!!!!“.

Čim je čuo poznatu pjesmu, i Tommy se pridružio. Majko mila, kakav je to bio duet. Rastislavu se nekako činilo da je bilo bolje slušati te jadne, zaprepaštene cure kako pjevaju, nego ovu dvojicu polupijanih barbara. Onda je, po drugi put u 5 minuta, puk'o k'o kokica, i zakreštao ovoj dvojici.
„Dajte, ušutite i vas dvojica!!!“
Nije puno pomoglo. I dalje su ona dvojica zavijala. Prošle su poštene 2 minute agonije dok nisu umuknuli i oni.
„Počeli smo na krivu nogu.“, primijetio je Tommy. Cure su se nakesile i blesavo cerekale, kako samo one znaju.
„P' dobro, kad se već ti jedini želiš upoznati s nama. Ja sam Azra. I ova pored mene je isto Azra. Dvije Azre, hihihihihi.“, zahihotala je atletski građena plavuša, pokazujući na malenu debeljucu pokraj sebe.
„Petra.“, rekla je mala, tiha i povučena brineta, ne jebući Tommyja ni 5%. Bacila je oko na Arachidusa, koji je nezainteresirano uvlačio zadnji dim cigare i nije mu uopće padalo na pamet da iskoristi priliku koja mu je bila ponuđena na pladnju. Za njega je postojala samo ta cigara na vrhu usnica.
Nakon Ines, Fikrete i Denis, zadnja se predstavila plačljivica, sasvim osrednja brineta, sa crvenim pramenovima kose.
„Aliće“, rekla je promuklim glasićem.
„Super! Još jedna Aliza…samo mi je još to falilo…“, pomislio je Arachidus, sjetivši se kako je završila epizoda s Alizom.

Nakon još jedne limenke laškog koja je svoju kratku sudbinu naposljetku skončala u crnoj vreći jednog od lokalnih odrpanaca koji su novi zakon o reciklaži iskoristili za bogaćenje kućnog budžeta (ako se klupa u parku uopće može nazvati domom) i kratkog intervjua u kojem su naši domaćini saznali da su djevojke stopostotne sarajlije i to sve fine studentice arhitekture i prava (Tommy je bio oduševljen, a Arachidusa je bolio kurac za spike umišljenih tatinih curica), Rastislav se našao u Alićinom zagrljaju.
I dok su sline polako curile iz kutova Alićinih i Rastislavovih spojenih usana, Azra, za koju se ispostavilo da je prava atletska trač-mašina, pokušavala je bezuspješno prodati Arachidusu svoju frendicu Petru za koju je uporno tvrdila da je „inače ful mnogo opaka riba-alternativka“, a Tommy se vrzmao oko ostatka u nemogućnosti donijeti odluku kod koje će točno iz prijateljskog čavrljanja preći u šmek.
Tommyjeve odluka je na kraju pala na malu i slatku Denise, koja je imala apartman u blizini Bille i kod koje su sve ostale prenoćile. Dok se on mučio, atletska je Azra iz uvaljivanja frendice prešla na uvaljivanje sopstvene sebe, a brižnom Arachidusu maltene nije počela teći krv iz ušiju od zujanja njenog iritantnog glasa koji je bez pauze mljeo jednu riječ za drugom, a sve to upakirano u snažni sarajevski akcent.
- Gle.., naposljeku je prekinuo Arachidus njen monolog o veličanstvu Banjalučkih ćevapa, ..ja znam tri pouzdane metode da natjeraš ribu da začepi, ali mislim da kod tebe ne bi upalila nit jedna..
- A da, a koje su to?, upitala je.
Sa smiješkom na usnama i zlim sjajem u pijano mutnim očima on zadovoljan što je piknuo u ciljani živac prozbori: " Pa eto, prvi je da je uhvatiš za sisu.. ili će začepiti i puknuti ti šamar ili će samo začepiti i zbunjeno te gledati.. drugi je da je požvališ na prepad, taj obićno upali, no nekak mi se čini da bi ti nastavila mljeti i s mojom jezičinom u ustima..", Arachidus napravi pauzu da bi sačekao da ga pita za trećeg, nije dugo čekao, već je Azra nakon 20 sekundi izustila:" A treći? Koj je treći?"
- Treći je malo sjeban i uglavnom prva dva već upale", trudio se frajerski slagati riječi unatoč činjenici da mu se od etanola već jezik pomalo pleo, "a sastoji se od toga da ribi na prepad uguraš kurac u usta!"
Azra je ostala pomalo paf, nasmiješila se Arachdusu koje je nonšalantno koncentraciju prebacio natrag na svoju 34. cigaretu te večeri, pokušavajući izgledati što manje pijano, što je bio podvig s obzirom da mu je još kod prošlog laškog utrnuo nos a sa sredinom tekućeg mu se počelo mantat pred očima.
- Teško šeš m' ovdje neš' na prepad uradit', idem ja zato do on'g grmlj' tam', rekla je pokazujući na gusto žbunje koje je imalo nekakvu šupljinu u sredini, p'me ti pošušaj prepa't, ovo zadnje je izgovorila sa facom za koju je valjda smatrala da izgleda ful sexy, istina je da je s napol sklopljenim vjeđama izgledala ful pijano. Azra se ustala ispričala frendicama kako ide pišati uz namig koji je bio tako "diskretan" da ga je čak i Tommy primjetio. Arachidus se ustao, ustanovio kako ima olovne noge, malo zateturao i bez riječi produžio za njom.
Sline su i dalje tekle među Aliće i Rastislava, čiju je zadnju pivu maznuo Tommy, te se lagano hladio njome dok je skroz zapaljen sa laganom erekcijom ispod svog sala šaptao Denise kako je:"..slatka i kako bi ju volio ful ono jako bolje upoznati i kako mu se čini da se ful ono zapalio na nju i da ju možda čak ono i voli, hic.."
Cura se branila spikama tipa "ma ne znam ja, ono, ne znam te jako dobro" i tako te gluposti tipične za cure, ali Tommy nije odustajao. Čvrsto je odlučio dobiti ovu bitku, makar mu otpala kita za godinu dana. I, nakon par gutljaja kruškovca Denise je popustila.
- A, dobro, ali, molim te budi nježan..., izustio je njen glasić.
Tommy je shvatio zeleno svjetlo i skupivši ono malo testisa što ima, prvo ju rukom obgrlio oko struka, lagano je privinuvši k sebi i brzinom trulećeg leša stao je približavati svoje usne njenima. Da je u tom trenutku neko noćno leteće biće slučajno proletilo kroz desetcentimetarski razmak između njihovih faca, strmopizdilo bi se od alkoholnih para. Nakon što je negdje stvarno duboko u svojoj mošnji sastrugao posljednje atome hrabrosti, zavukao joj je ruku pod majcu i počeo prhko i lagano poput perca mjesiti njene, tri puta manje od njegovih, sisice. Ostalo je povjest.

Jutro. Rastislav, još ošamućen od sinoć, diže glavu iz svog kreveta. Pokraj kreveta spazi golemu bljuvotinu koja je smrdjela poput pazuha cigana koji se pere starim lešinama oronulih kondora umrlih prije 30 godina. A to još miriše, u odnosu na ovo. Pogledao je prema bratovom krevetu i spazio nešto čudno. Tommy nije bio tamo di bi trebao stenjati u posvemašnjoj mamurlučkoj agoniji. Uplašen, potražio ga je po stanu, pokušao ga nazvati, ali bezuspješno. Onda se sjetio, ugrabio mobitel i nazvao Arachidusa.
- 'alo?, čuo je sa druge strane Arachidusov, već poznati nerazgovjetni mamurlučki glas.
- Š'a 'alo?! Jebote, gdje mi je brat?!, zaderao se u panici Rastislav.
- Šta me jebeš s time?! Boli me kurac za tvog brata! Koj' sam se kurac ja probudio gol u grmlju! I koji kurac ova bosanka radi kraj mene?!
Ovaj razgovor nije urodio plodom. Rastislav, po običaju, ostade zbunjen. Sjeo je na krevet i počeo razmišljati gdje bi mogla biti ona budala od njegovog brata.
- Nije valjda..., prozborio je šutke.
Nije stigao niti završiti rečenicu, a već je zvao Tommy.
- Pa, dobro, jebemu, di si ti?!, panično je vrisnuo Rastislav. shvativši da je u opasnosti da probudi ostatak kućanstva i da bi obojica mogli najebati, snizi ton za 2 decibela.
- U krevetu sa Denise, gol golcat, šaptao je Tommy na drugom kraju linije jedva uspjevajući suzbiti silno oduševljenje, nije se sjećao što je točno radio, ali njegov pimpek pod plahtom i kosa na jastuku do njegovog dali su mu naslutiti da više nije nevin.
- Dođi brzo doma, stara će popizditi ako skuži da nisi spavao tu, znaš kakva je, Rastislav je jedva suzbio svoj prijekorni glas koji ga je već odvukao od mučnina mamurluka.
- Neznam, možda si priuštim još malo..khm..jutarnje akcije.., šapnuo je Tommy u slušalicu i poklopio. Uz misao kako je baš šteta što je sad crkla baterija ugasio mobitel te se okrenuo prema dugoj crnoj kosi na susjednoj jastučnici. Pod plahtom napipao toplo žensko dupe i lagano uštinuo.
- hmmm..da.., promumljala je kosa i stala se okretati prema Tommyu koji je drugom rukom već lagano dovodio svog mališana u funkciju.
Tommyju je odjednom splasnuo "entuzijazam", preko puta njega u krevetu nije ležala zgodna Denise, već masna, prištava i nadasve grda prilika, koja se vjerojatno osim na vlastito ime odazivala i na, u najmanju ruku: akrapača, debela, goblin, grdosija i brkata, jednom rječju - groblje.
- Fi,fi..fi-fi..Fikr-e-ta!?, užasnuto je zapitao sjetivši se naglo sinoćnjih događaja.
- Oh, ljubavi.. moji će biti oduševljeni kada im predstavim budućeg zeta, uzdisala je uzbuđeno Fikreta.
Tommy je ukipljeno promatrao kako mu se Fikreta približava i pomalo vrtio film od jučer: "dakle zagrlio je Denis, požvalili se, uhvatio ju za sisicu, ona njega (jedva) za muškost, otišli su negdje..hmm.. do nje.. opalila mu je šamar.. radi čega ono? A da, navaljivao je u njene gaćice.. htjela ga je potjerati, a onda ga je na izlazu zaskočila Fikreta"..
- Gulp!, jedino je što je uspio izustiti dok se u sadašnjem vremenu Fikretine usne nisu opet našle na njegovima, njen izbrazdani jezik nemilice se trljao o njegov. Osjetio je strašnu mučninu, ustostručenu Fikretinom pojavom.
Tommy se brižan ispovračao u Fikretina usta, panično se digao, zbunjeno ispričao pobljuvanoj, vrištećoj i užasnutoj Fikreti kako mu je muka od alkohola, te se u svega dvije-tri sekunde pokupio sa većinom svoje odjeće kroz vrata sobe, a zatim i kroz vrata apartmana, da bi se nabrzaka obukao u hodniku i šmugnuo što je brže mogao do doma, neprestano se osvrćući pritom. Putem sam sebi obećavši da ovo NIKAD NIKOME NEĆE ispričati.
Kraj?
p.s. You'll never walk alone, Tommy mate..

- 19:21 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

Design © by Gibo @HiTech@