Apsolut sf priče

četvrtak, 14.09.2006.

Nebeska 29

Svjetlost je već bila dobro obasjala prostoriju u kojoj su spavali kad je Helena otvorila oči. Trenutaka, dva, nije znala gdje se nalazi i samo je besciljno lutala pogledom po maloj prostoriji. Kad je shvatila gdje je, okrene se prema mjestu gdje je spavao Arn, ali njega nije bilo na ležaju. Podignula se u sljedeći položaj i rastegnula se raširivši ruke. Baš u tom trenutku na vratima se pojavio Arn noseći u rukama male šumske jagode. Kad ga je ugledala, znatiželjno ga upita:
- Zašto me nisi probudio?
- Nije bilo potrebe, a odmor ti je dobro došao.
- Jesu li to jagode?
- Da. Pronašao sam ih nedaleko od ulaza i pomislio sam da bi ti se mogle svidjeti.
- Ponekad se upitam je li ti to čitaš moje misli, jer obožavam jagode. Samo, kako su tako male?
- To su šumske jagode i ne mogu narasti veće.
Arn položi jagode u njeno krilo, ode do mjesta gdje je spavao i počne motati kože na kojima je proveo noć. Helena ga je nekoliko trenutaka promatrala, a potom reče:
- Hvala ti što misliš na mene!
- Nema problema, to mi je ionako bilo usput.
Helena prstima uhvati jednu jagodu, zagrize je i ustvrdi:
- Mmm. Kako su slatke. Da je još tučenog vrhnja, bile bi savršene.
- Sad ipak malo pretjeruješ.
- Možda malo.
- Vrhnje nećeš vidjeti bar još neko vrijeme, a nisam ni znao da to ide uz jagode.
- Ide, i to je savršena kombinacija.
- Nikad do sada nisam probao, ali ako ti tako kažeš mora biti da je to dobro.
- Probaj ako ikada budeš imao priliku.
- Hoću.
- Vidjet ćeš da će ti se svidjeti.
- Meni nisu loše ni ovako, a kad smo kod toga, kad ih pojedeš nastavljamo put.
- Koliko danas moramo prijeći kilometara?
No Arn je bio zaokupljen slaganjem novopronađenih trava u kožne vrećice, koje je spremao u svoj ruksak, tako da nije čuo njeno pitanje. Kad je to shvatila, Helena ga ponovno upita:
- Halo? Jesi li me čuo? Arn …
Arn se naglo okrene prema njoj i upita:
- Molim? Što si pitala?
- Ali si zaspao? Pitala sam te koliko danas moramo hodati? Unatoč tome što si mi dao onaj melem, još me bole noge od jučerašnjeg hodanja.
Arn izvuče iz ruksaka melem i pruži ga Heleni, govoreći:
- Prije no što krenemo namaži ponovno noge melemom, a što se tiče hodanja, imamo manje no što smo jučer hodali.
- To mi je drago čuti, jer sam se jučer izmorila.
- A tek smo krenuli.
- Lako je tebi, jer si ti navikao na hodanje.
- Morala si malo više vježbati gore u gradu.
- Hm. Da sam znala što me čeka, sigurno bih vježbala.
- Za koji dan sve će ti biti puno lakše kad se mišići naviknu na hodanje, a do tada moraš izdržati. Melem će ublažiti upale mišića i to je najviše što ti mogu pomoći.
- Kako to lijepo zvuči!
- Moraš samo izdržati ovih nekoliko dana.
- Hoću, makar hodala na rukama.
- Nisam ni sumnjao. No, sad ću te malo razveseliti, jer je pleme do kojeg moramo doći desetak kilometara udaljeno od ovog mjesta.
- Super!
Nakon što je pojela jagode, Helena namaže noga melemom, a onda na brzinu smota kože na kojima je spavala i zaveže ih za donji dio ruksaka. Arn je već bio nabacio ruksak na leđa i čekao je pored izlaza. Kad je sve spremila u ruksak, zovne Arna, a on joj ga nabaci na leđa. Helena se okrene prema njemu i upita ga:
- Gdje bih se mogla umiti prije no što krenemo?
Arn se na trenutak zamisli, pa reče:
- Nedaleko odavde nalazi se jedan manji izvor i tu se možeš umit, a ako nemaš ništa protiv, mogli bismo krenuti.
- Što se mene tiče, možemo.
Spuštali su se malim strmim puteljkom, koji se nalazio odmah pored čistine s koje je jučer gledala zalazak sunca. Pazili su na svaki korak kako ne bi kliznuli, dok su se spuštali niz kameni rub iznad kojeg se nalazila čistina, prvih nekoliko metara puteljak je bio jako strm. Nakon toga je polako vijugao niz padinu i bilo je puno lakše hodati do njenog dna. Na ovom dijelu padine nije bilo zelenila jer je u cijelosti bila ispunjena sivim kamenjem. Na toj goletnoj padini nijedna biljka nije mogla pustiti svoje korijene, jer nije bilo zemlje za koju bi se primila. No, pri dnu padine se prostirala gusta šuma u koju je ulazio puteljak koji su pratili. Kad su došli do dna, Helena se okrene i pogleda u pravcu čistine koju su ostavili za sobom, jedva ju je zamjećivala u tom sivilu, iako je znala gdje se nalazi.
- Nije ni čudo da malo ljudi zna za tunel. Čistina se jedva vidi odavde.
- Zar ti nisam rekao da se ne moraš brinuti da će netko doći gore?
- I ti si se spustio ovamo da mi ubereš jagode?
- Nisam išao samo s namjerom da uberem tebi jagode. Nadao sam se da ću pronaći nešto gljiva, ali nisam imao sreće.
- A gdje je taj potok o kojem si govorio?
- Još moramo hodati stotinjak metara uz lijevi rub šume i onda ćemo stići do njega.
- Mislila da nam je to usput.
- Pa i nije baš. No nemamo izbora. S obzirom da moramo uzeti svježu vodu moramo otići tamo, a ti se možeš i umiti ako želiš.
- Super jer još uvijek spavam, ako se ne umijem, neću se moći probuditi pola dana.
Uskoro su došli do izvora koji se nalazio u stijeni na koju su odložili svoje ruksake. Iz jednog od njih Arn uzme kožnu mješinu, a potom izlije vodu koja se nalazila u njoj. Helena se u međuvremenu nagnula nad izvor i zagrabila je rukama vodu, no ruke su joj trenutno utrnule od hladnoće, na što je ispusti vodu uz komentar:
- Voda je strašno hladna!
Arn joj odgovori sa smiješkom na licu:
- To je sasvim normalno kod planinskih izvora.
Helena na brzinu nekoliko puta pljusne lice vodom i reče:
- Ako mi se prije imalo spavalo, ova voda me sigurno razbudila.
Kad je napunio mješinu i Arn se umio hladnom vodom.
- Voda je super, ali ovdje se nije zdravo dugo umivati kako se ne bi razbolio.
- Tu se slažem s tobom.
- Možemo li sad krenuti?
- Da. Voda me potpuno razbudila.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv