Apsolut sf priče

petak, 08.09.2006.

Nebeska 27

Kad su se ismijali, Arn joj doda komad suhog mesa i pogače.
- Danas nećemo ništa kuhati i ovo je jedino što imamo za večeru.
- Mislim da će mi odgovarati i suho meso.
Poslije večere Helena legne na ležaj, i okrene se prema vatri koja je tiho pucketala osvjetljavajući njeno lijepo lice.
- Sviđa mi se ovo pucketanje vatre.
- I meni. Uz nju se nekako osjećam sigurnije.
- Ma ne u tom smislu. Sviđa mi se njena toplina i ta igra plamena. Ovakvo nešto nisam mogla vidjeti gore.
- Zar vi nemate ognjišta pored kojih se grijete?
- Ne u ovom smislu. Svi gradovi se griju energijom iz sunčevih elektrana i nikad nema promjena u temperaturi koja je uvijek 26 i 28 stupnjeva Celzijevih.
- Nemate godišnja doba? To i nije tako loše jer zimi se ponekad temperatura zna spustiti poprilično nisko kad padne snijeg.
- Na neki način vi bez vatre ne možete živjeti, a mi gore je ne koristimo.
- To je istina, jer ona je ovdje dolje prijeko potreba i da je nema, mi sigurno ne bismo preživjeli ovdje dolje.
- Kod nas gore vatru se može vidjeti samo ako se zapali zgrada ili automobili pri sudaru. Nikako drukčije. Njeno korištenje je u potpunosti izbačeno.
- Ne znam što bih ti rekao na to, jer u njoj ima nešto što me ponekad i plaši.
- Zašto te plaši?
- Jednom sam se našao u blizini velikog šumskog požara i jedva sam izvukao živu glavu. Vatra je jako opasna, ako je ne kontroliraš.
- Kako se to dogodilo?
- Tog dana sam bio u lovu i uhvatila me oluja, a ja sam morao se skloniti pod jednu stijenu. Oluja nije dugo trajala, ali jedan grom je pogodio stablo i izazvao požar.
Helena ga je slušala bez riječi, naslonjena rukama na mekani podmetač, a kad je on stao, ponovno ga upita:
- I?
- Kako sam se sklonio od kiše, nisam ni primijetio kada se požar počeo širiti iza mojih leđa.
- Kako si se izvukao?
- Imao sam strašnu sreću. Vatra me već bila gotovo okružila kad sam shvatio što se događa. Srećom, ostao je jedan uski prolaz kroz koji sam se mogao provući. Kad sam ga primijetio počeo sam trčati kao sumanut između plamenih jezika koji su se uzdizali sa moje lijeve i desne strane.
- Mora biti da je bilo opasno trčati kroz plamen?
- Da. Vatra mi je opekla lice i ruke na nekoliko mjesta jer su jedino one bile direktno izložene njenoj žestini. Spasilo me što sam došao do litice ispod koje je bilo malo jezero u koje sam uskočio, inače da nije bilo jezera bio bih izgorio.
- Je li ta litica bila visoka?
- Dvadesetak metara, ali nisam imao izbora pa sam skočio u jezero.
- Nije ni čudno što ti vatra budi takva sjećanja.
- Samo ponekad, ali ona je sasvim dobra kad je pod kontrolom.
- To je istina.
- Da, istina, ali istina je i to da bismo morali malo odspavati prije jutra.
- I meni se počelo spavati, ali je tvoja priča bila dobra.
- Laku noć!
- Laku noć!
Nakon tih riječi on se okrene leđima, zaklopi oči i prepusti umoru da ga uvede u carstvo snova, jer san mu je bio prijeko potreban.
Helena nije odmah zaspala, već ga je nastavila još neko vrijeme promatrati. Pitala se koliko priča i tajni on skriva u sebi, jer od kad ga je upoznala, ništa konkretno o njemu nije otkrila. Imala je osjećaj da svakim danom uspijeva skinuti poneki novi sloj njegove priče, ali kao da nije mogla doprijeti dublje od toga. To je bilo malo čudno, ali svatko je imao svoje razloge zašto bi nešto skrivao, pa tako i on. Unatoč vanjskom izgledu: gustoj kosi i bradi, u njegovim očima je pronalazila nekakav mir koji nije nigdje do sad vidjela. Iako to sebi nije željela priznati, Arn joj se svakim danom sve više i više sviđao. No i sama pomisao da bi se ponovno mogla zaljubiti je za nju bila zabrinjavajuća, jer u njenom srcu je bila svježa i duboka rana koja je ostala od Leona.
Trenutak kasnije, okrenula se leđima prema vatri i nabacila na sebe kožu od pantere, koja joj je sada bila pokrivač, zaklopila oči i uskoro je spavala tvrdim snom, jer umor je bio puno jači od njenih misli.
Desetak minuta kasnije u tunelu se začulo tiho šuškanje, na što Arn naglo otvori oči i uhvati rukom drvenu dršku mačete, koja je ležala odmah pored njegova uzglavlja. Pomno je osluškivao, ali više se ništa nije čulo, pa je on položi ponovno pored sebe kako bi mu bila pri ruci i spremna u slučaju da uđe kakva životinja. No nije odmah zaspao, ustane s ležaja, uputi se do vatre i na nju nabaci nekoliko debelih grana. Vatra i dim će otjerati sve divlje životinje, a za ljude se nije morao brinuti jer sigurno nije bilo nikoga od stanovnika plemena u bližoj okolici. Kad sve to obavi, zadovoljno protrlja ruke, vrati se na svoj ležaj i pokrije se medvjeđim krznom, trebalo mu je topline jer je hladni noćni zrak ulazio kroz mala vrata.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv