S unutarnje strane...

ponedjeljak, 17.12.2007.

Kozmička tradicija

Pred nama su mnogobrojne proslave, što je sasvim u redu, jer njihovo podrijetlo je drevno. Zimski solsticij na sjevernoj hemisferi, trenutak kad Sunce najdublje tone i najmanje je vidljivo, istodobno je i trenutak kad ono počinje svoj ponovni rast. Novo buđenje svjetlosti, stvaranje novog života u srcu najdublje tame – završetak jednog ciklusa i početak drugog… Od najstarijih vremena ljudi slave upravo taj trenutak. S pravom se može reći da se radi o kozmičkoj tradiciji.

Ne bih želio nikog kritizirati, posebice ne uoči takve kozmičke proslave, ali kad se već govori o tradiciji, možda je dobro znati odakle njeni elementi dolaze. Prisvajanje tuđeg nije u “duhu Božića”, a taj “duh Božića” ipak pripada kozmičkoj tradiciji – davanje, podrška, nada, dobrota, novi život…

Okitite bor ili unesite zimzelen u svoje domove – oduvjek su ljudi to činili, jer je zimzeleno bilo simbol vječne mladosti. Naravno da to nema nikakve veze s jednim, u povijesnim razmjerima, tek nedavnim rođenjem. Ali, ima veze s nastankom novog života, što je jedino važno.

Zazvonite zvončićima (ne samo u pjesmi koju ćete ovih dana ćuti milijun puta u raznim izvedbama) jer je zvuk zvona od davnina budio svjetlost na primordijalnoj razini. Usred najdublje tame, ljudi su zvonima (a i drugim zvukovima i prirodnim instrumentima) slavili svjetlost, koja se u punini pokazala tek mjesecima kasnije. Ali, zvonki zvukovi su ju probudili, čak i kad se ništa nije moglo vidjeti očima.

Palite svijeće i pored njih neka uvijek budu ogledala – to je simbol umnožavanja svjetlosti, čak i kad ih fizički ne možete prenijeti na neko drugo mjesto.

Nešto kasnija slavenska tradicija svjetlost je slavila paljenjem badnjaka (no, niste valjda mislili da izraz “badnjak” ima neke veze s ovim novim tradicijama?) – hrastovog panja. Topla vatra dok je vani hladno i pada snjieg nešto je sasvim drugo od topline radijatora. Ako inače ne uživate u živoj vatri, onda je sada vrijeme da to učinite, barem za vrijeme solsticijske noći.

Većina tih simbola ostala je s nama do dana današnjega, ali su ih novije tradicije prekrile i prisvojile, sasvim u svom stilu, iako sasvim suprotno deklarativnom “duhu Božića”. I kad smo već kod pravog “duha” ovog vremena, i on je tu s nama, pomalo iskrivljen, ali preživio svu torturu i nasilje kojima je bio izložen: Djed Mraz. (Ne, ne, ono “Djed Božičnjak” je izmišljotina stara samo nekoliko desetaka godina, a “Santa Clouse” iliti “Sveti Nikola” je pokusaj da se pravom duhovnom stvorenju ovog trenutka oduzme ingerencija nad solsticijem i preda je nekom drugom.) Djed Mraz je preživio zahvaljujući dječoj mašti i davanju kao životnom načelu. Vjerojatno je da je prvobitno imao bradu i kopita na jarčevim nogama (što je značilo da je plodan ko’ jarac), ali to je znakovlje kasnije dobilo sasvim drugačiju simboliku.

Sve u svemu, ne treba nikog sprečavati da radi što mu drago, samo neka je u “duhu Božića”! Možda bi jedno bilo pošteno tu i tamo reći istinu o tome odakle je došla sva ta scenografija i zašto je kozmička.

Uzgred, ne zaboravite, pravi duh Božića se budi u subotu, 22.12., u 07:08 ujutro po našem vremenu (ako imam točne podatke) u trenutku zimskog solsticija. Noć uoći toga, najduža je noć u godini – vrijeme za proslavu, svijeće, vatru, zvona, glazbu, vječnu mladost i – davanje!

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv