Inflacijski opaki krug
Ne znam ništa o ekonomiji, posebice o monetarnoj politici, ali stvar je to koja se tiče nas svih.
Iako sam iskreno solidaran sa svima koje znam a čije su rate kredita postale enormne i gotovo neplative zbog promjene naviše tečaja švicarskog franka, pala mi je danas na pamet blasfemična misao. Možda oni na neki način plaćaju dugove prethodnih generacija, čije je kredite u jugodinarima pojela inflacija, pa su se domogli vrijednih pokretnina i nekretnina za skoro pa simbolične svote. Ovu generaciju je pogodila valutna klauzula i na njihove kredite inflacija ima sasvim drugi učinak, pretvara ih u jaram čija veličina raste geometrijskom progresijom. Kao kugla koju vučete na lancu koja postaje sve teža i teža.... Sjećam se tih ljudi i tih priča, uglavnom iz osamdesetih godina. Mnogi su se upravo hvalili kako su dobro prošli, kako im rata kredita iznosi vrijednost kutije šibica, a otplaćuju vikendicu na moru. Neki su tako osigurali svoju djecu sa stanovima, sebi još poneku nekretninu negdje. Mnogi od tih kasnije su se prikazivali uzornim i pravim Hrvatima, glasačima stranke koja je i sada na vlasti, koji su, eto, patili u komunizmu. Patili što skoro za džabalescu došli do imetka. Tako se sjećam jednog momka iz srednje koji se upravo hvalio kako su njegovi starci bili pametni pa digli silne kredite i pokupovali silne nekretnine, a da nisu vratili skoro ništa kredita. Naravno, kasnije su postali uzorni Arvati hadezeovci, zdušno negirajući ostavštinu sustava za vrijeme kojega su stekli imovinu. Kao da ova sadašnja generacija koja nije kredite dizala da bi gradila vikendice i slične pizdarije, nego da bi riješli svoje stambeno pitanje kad im već starci u tim prijašnjim vremenima nisu osigurali nikakve extra nekretnine, kao da ova generacija plaća dugove tih generacija koje su sve dobile na džemdo. Kao da se zatvara neki opaki krug, kao da neki dugovi dolaze na naplatu onima koji ih nisu napravili, već samo pokušavaju živjeti s nasljeđem koje su im prethodne generacije ostavile. Moji starci su se uvijek bojali kredita, pa ih tako niti u ta vremena nisu željeli dizati. Devalvacija dinara im je pomogla da kupe Ladu Samaru, najgori auto ikada napravljen, kojeg smo kasnije prodali za cca soma maraka. Jedino što smo kupili na otplatu bila je kožna garnitura (trosjed i dve fotelje), i rate za taj komad namještaja koji je još u upotrebi s inflatornim kretanjima postale su smješno niske. Tako su moji roditelji propustili priliku da nešto steknu, ali su me naučili jednu stvar: ne diži sine, kredite, ne valja to. Nauči da ti malo toga zapravo treba. Radi i prvo zaradi neku lovu, pa onda razmišljaj na što ćeš lovu trošiti. Ne troši lovu koju nemaš. Zahvalan sam roditeljima na tome, iako se sve teže držim tih principa. Istina, stambeno pitanje mi je riješeno, drugih zahtjeva baš i nemam, vozim stari automobil, imam prastari televizor, ne palim se na skupe gadgete po kući. I dalje se solidariziram sa svima koji svoju ratu kredita nose poput križa, da bi rješili svoje stambeno pitanje. Nisu oni krivi što su u ovoj situaciji, nisu imali drugog izbora. Jer živjeti se mora..... |
Terraneo iliti sasvim drugačiji godišnji odmor
Moj godišnji odmor srećom i dalje traje, pa ne mogu govoriti i nekoj retrospektivnoj poziciji u odnosu na njega, ali činjenica da se u ove noćne sate nalazim pred upaljenim kompjuterom negdje nedaleko od mora daje mi mogućnost da se vratim u jedan njegov dio, sasvim drugačiji od svih dosadašnjih godišnjih odmora koje znamo.
Poznato je od čega se sastoje moji godišnji odmori, od beskrajnog bauljanja od mjesta do mjesta, otoka do otoka. Pritom, naravno, sasvim zanemarujući kulturnu ponudu Jadrana, jer je ta ponuda krajnje nezanimljiva i bezvezna. Ta se ponuda pretežno svodi na užase domaće glazbene scene u svim oblicima, od Tonćija Huljića do Mladena Grdovića, preko nekakve elektroničarsko narkomanske scene koja se proteže od Hacijende i Aurore do samog središta užasa na Zrću. Netko je dobro napisao da je posrijedi Guettizacija Jadrana. Osim navedenog smeća, postoji i koncertna scena stranih izvođaća koji po Jadranu nastupaju od Arene u Puli preko Jazina i splitske rive do Dubrovnika, ali to su uglavnom poluumirovljeni smaraći poput Seala ili Lennya Kravitza (trenutno su mi u toj kategoriji najiritantnije spodobe Gloria Gaynor i neki Ivo Gamulin Đani Stipaničev) na čije koncerte dolazi fancy ekipa koja voli pokazivati i glumatati kako je kulturna i uzvišenog ukusa. S obzirom na navedeno, Jadran se čini kao mjesto na kojem ako niste seljo, snob ili elektro đaner, jednostavno nemate šansu nazočiti nekom glazbenom događaju. Ovoga ljeta (a nadam se i ljeta koje dolaze), nije tako. Sada već legendarni koncertni promotor Mate Škugor koji je u Zagrebu organizirao hrpe koncerata moderne rock glazbe odlučio je u svom rodnom Šibeniku (iliti Ižbeniku, kako ga tamošnji zovu) organizirati ljetni open air festival s glazbenicima kakve je tijekom proteklog desetljeća dovodio u Kset, SC, Pauk i slična mjesta. Tako je svoje prvo uprizorenje prošlog tjedna imao eko glazbeni festival Terraneo. Zapuštena ex vojarna Knezova Bribirskih na šibenskoj Mandalini, gdje su mnogi služili još JNA (poput Svjeta u Boci, primjerice) postala je mjesto gdje se svirala dobra glazba, sasvim drugačija od one koja se širom Jadrana može slušati. Godišnji odmor se ove godine planirao prema Terraneo festivalu. Nekako se činilo i da je sva zagrebačka koncertna ekipa također godišnje odmore planirala prema Terraneu, jer poznatih lica nije nedostajalo. Meni poznatih lica, ne selebritija, njih nije bilo (ili ih ja nisam skužio, što je moguće), a ionako to nije bilo mjesto za njih. Bilo je to mjesto za ljubitelje dobre glazbe. A te glazbe nije manjkalo. Mnogi su bendovi pružili vrhunske nastupe u ponekad surovim festivalskim uvjetima. Već prve večeri skupljenu ekipu je oduševio nježni pop bend žestokog imena Destroyer, čiji album "Kaputt" je jedan od najboljih ove godine. Publiku je na noge podigao i mladi britanski kantautor Frank Turner (inače,na Etonu u klasi s princom Williamom) koji je stvarno vrhunski komunicirao s publikom, svima nam ponudivši svoju vjeru da će nas rock and roll sve spasiti. Drugu večer trebalo je fizički preživjeti. Osim što smo čuli odlične post rockere Mogwai i njihovu hrvatsku varijantu Man Zero, vrhunac događaja predstavljao je nastup velikana suvremene rock glazbe, The National. Mali bend koji je u međuvremenu postao veliki bend, uvijek je u Hrvatskoj doživljavao svoje najspektakularnije koncerte. The National i hrvatska publika vole se javno, tako je te večeri na Terraneo nahrupila hrpa fanova odasvud (neki su potegnuli busom iz Zagreba samo da to vide, i odmah se vratili natrag, njima poseban respekt). I opet su sve pjesme pjevale s bendom, i opet će se, dokle god National nastupao u Hrvatskoj. Propustih zanimljive Crystal Castles, a kasnonoćni nastup Handsome fursa odgledao sam pod jedva. Treća večer ponudila je najbolje svirke, prvenstveno modernih i uvijek zanimljivih pop punkera Thermalsa, čiji nastup sam odgledao koncentrirano i u jednom dahu. Supergrupa (jer su joj članovi glazbene legende Steve Wynn, Scott McCaughey i Peter Buck) Baseball Project, koja izvodi pjesme uglavnom o baseballu, osvojila je publiku skroz i odsvirala najbolji nastup na festivalu. Hrvatska publika koja mahom nema pojma o baseballu zdušno je pjevala o nekim igračima (Ten Fuckin' Williams). Večer su zaključili zanimljivi Raveonettes. Četvrta večer bila je za domaću ekipu i za narod općenito, pa su svirali duhoviti splitski čudaci Kuzma i Shaka Zulu. Ionako, ekipa se već razilazila i festival se polagano gasio... U konačnici, trebalo je sve to izdržati, i ne raspasti se od umora prateći taj sumanuti ritam koncerata. Zato se bilo nužno tokom dana rekuperati spavanjem i kupanjem (da spomenem i legendarni stan na Vidicima koji sam iznajmio, s pogledom na Vinoplod i legendarnu etiketu vina "Jure"). Ali sve se to dalo izdržati, jer je cjelokupna atmosfera festivala bila dobra, i osjetio se neki good feeling u zraku. Neko je od komentatora (mislim Luka Benčić u Jutarnjem listu) dobro napisao da se na Terraneu skupila jedna cool Hrvatska. Poptuno se slažem s time, a s obzirom na brojnost i prosječnu dob ekipe, usudio bih se reći da se skupila jedna bolja i pozitivnija Hrvatska, Hrvatska koja budi nadu u ova loša vremena. I drago mi je da, iako stariji, i sam nekako pripadam baš u tu Hrvatsku. A posebno mi je drago da se sve to događalo u često nepravedno zapostavljenom ali predivnom Šibeniku, jedinom starom gradu u Dalmaciji kojeg su osnovali Hrvati. I gradu u kojem mi se mater rodila. Nadam se da je i Šibenik imao koristi od festivala i da će se ovo pretvoriti u tradiciju dobre glazbe usred turističke sezone na sredini jadranske obale. A ja ću u međuvremenu nastaviti svoj godišnji i svoja bauljanja po gradovima premjestiti na otoke. |
< | kolovoz, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv