Primjetio sam to tek negdje ovih dana, kako je sa Cvjetnog trga konačno nestala zgrada poznata i kao zgrada tipografije, i sad je umjesto ne osobito lijepog žutog pročelja na tom mjestu prazan prostor s pogledom direktno u nebo... Građevinski poduzetnik Tomo Horvatinčić (poznat i kao Hoto Tomo, ne homo Tomo), uspješno realizira svoj naum u transformiranju nama danas poznatog Trga Petra Preradovića u nešto modernije, komercijalnije i isplativije. Sasvim legitimno, što se mene tiče. Meni je ta zgrada bila zanimljiva zbog toga što je moj stari u njoj proveo 29 svojih najuspješnijih radnih godina, ali o tome sam već pisao. Općoj javnosti ta je zgrada zanimljivija zbog toga što je u njoj jedno vrijeme boravio (kad se već nije rodio) hrvatski pjesnički klasik Vladimir Vidrić.
Zanimljivu je vijest danas objavio Jutarnji list. U mjesecu kada se obijležava stogodišnjica smrti ovog klasika hrvatske moderne objavljen je pretisak prvog izdanja njegove zbirke „Pjesme“. Zanimljivost je u tome što je zaklada Tome Horvatinčića sufinancirala izdanje ove zbirke s 20 tisuća kuna. Novinari Jutarnjeg su mudro upitali radi li se možda o Tominoj grižnji savjesti što je s zemljom sravnio pjesnikovu kuću. Tomo se spretno izvukao na stručnu odluku zaklade i kako njegova savjest nema grižnje. Ali dodao je još i to da bi prije Vidrića trebalo financirati mnogo drugih uspješnijih književnika, ali kao, tako je to kod nas.
Ne razumijem što je mislio pod time? Možda je mislio na financiranje živućih pjesnika?
A možda jednostavno Vladimir Vidrić prema Tominim kriterijima nije uspješan pjesnik? Valjda je to tako kod Tome. Kolega Vladimir Vidrić, dr. iur., objavio je u svom kratkom ali burnom životu pjesama tek otprilike da stanu u jednu zbirku. Živio je žestoko i kontroverzno, i skončao je u umobolnici u dobi od 34. godine (koliko trenutno ima i autor ovih redaka).
Vjerojatno to po kriterijima Tome Horvatinčića ne predstavlja osobit uspjeh.
Vjerojatno je lijepo i dobro biti bogat i moćan, imati moć novcem mijenjati sliku grada u kojem živiš, imati moć i utjecaj na donošenje odluka, svoju moć i utjecaj demonstrirati i smjernom i ciljanom distribucijom vlastitog novca. Ali znači li ta financijska i društvena moć ipso facto i pravo postavljati kriterije uspješnosti (a time valjda i kvalitete) nečijeg pjesništva? I to pjesništva koje impresionira generacije već cijelo stoljeće?
Mislim da nema smisla diskutirati o tome. Tako je to kod nas.
Radije prenosim na blog jednu meni posebno dragu pjesmu:
Vladimir Vidrić: Notturno
Dignuv na ruke ženu
Mag je na stube stao,
I na sjajno mu tijelo
Srebren je ures pao.
A lice mu bilo bijelo:
K'o u snu gleda i sluša
I kao stakleni val
Roni se njegova duša.
Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zraku se kupa mjesec
I sipa svjetlo i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilene vjeđe obara
I noć je i – biva tiše.
