Povratak
Nakon podosta vremena evo me opet na blogu. Zadnji post koji je obilježio trogodišnjicu bloganja meni samome izgledao je zlosutno kao zadnji post. Osjećam već neko vrijeme kako me pere kreativna kriza, letargija, apatija, nesposobnost sjesti pred komp i napisati nešto. U nekim trenucima mi se činilo kako je došlo vrijeme ugasiti blog, i razmisliti o nečemu drugome, ali ipak ne želim to. Bilo bi šteta.
Netko je zanimljivo primjetio kako se u mojim postovima nakon povratka sa godišnjeg odmora osjeti isti sentiment, isti štimung. Zato je i ovaj post u tom tonu.
Glavno obilježje nečega što se zove godišnji odmor je njegova prolaznost. Nevjerovatno je kako se raspoloženje koje se brižljivo gradi tijekom tih desetak dana, dva tjedna godišnjeg odmora, raspada prilikom prve jutarnje zvonjave sata i buđenja pred povratak na posao. Taj povratak je obično toliko šokantan da neki radije uopće i ne odlaze na godišnje odmore samo da se ne bi morali vraćati sa istih. I ubrzo je sve kao što je i bilo, kao da nisi bio nigdje i nisi odsustvovao, osim što su se tijekom tvog odsustvovanja mogla dogoditi nepredviđena sranja koja te obično i dočekaju da ih pokusaš.
I dok se godišnji približava kraju, svjestan si da te očekuje taj neminovni povratak, iako to potiskuješ u svijesti, koristiš maksimalno vrijeme koje imaš, trudeći se ne prihvačati taj izvjesni završetak. Osim ako nema drugih motiva. Padalo mi je često na pamet prošlo ljeto, nakon napornog pravosudnog nekako sam sastavio ljetovanje koje je neočekivano ispalo sasvim dobro, ali povratak mi nije teško padao, dapače, znao sam da me u Zagrebu čeka određena ona s kojom je trebalo nešto biti. I bilo je.
Ove godine nije bilo takvih motiva za povratak, sve što me očekivalo je mračna tavanska uredska sobica, i žute košuljice koje očekuju da ih se riješi, uobičajena službenička sudbina.
Ali barem mogu reči da je proteklih dva tjedna bilo zaista dobro iskorišteno vrijeme, s malo ili gotovo ništa praznog hoda, jer je vrijeme iskorišteno za odmor i relaksaciju isto korisno iskorišteno vrijeme. Dva tjedna maksimalno iskorištena, prešao sam više stotina kilometara duž Jadrana, posjetio pet otoka (Krk, Murter, Premuda, Pag, Pašman), noćio na pet različitih mjesta (i pritom prilično apokaliptično hrkao, u što su se uvjerili moji cimeri). Važno je kretati se, ne postati pretjerano statičan i miran, iako je i to komponenta odmora, koju sam ostvario u miru i izolaciji Premude, daleko od tevea, radija, novina i signala mobitela. Zanimljivo je, ali osim pučinskog egzila na Premudi, nisam imao osjećaj kao da bježim od nečega, što je bila glavna karakteristika mojih zadnjih godišnjih odmora. Možda nije da više nemam od čega bježati, nego jednostavno znam da ne mogu pobjeći i stoga ne trošim energiju na bježanje.
I dok se u koloni lagano vraćaš starom cestom s mora i prolaziš kroz sva ta mjesta poznata uglavnom po tome što kroz njih prolazi legendarna stara cesta (npr. Ondić, Jošani, Vukmanički Cerovac ili Veljun) postaje ti sasvim jasno da je ljeto otišlo dalje, prema svome kraju, a ti se vraćaš svome uobičajenom životu. Sve kraći i sve hladniji dani dolaze. Već se osjeti rujan.
|
