aparatczykovi zapisi

Čitam baš Smiletov post o tom nesretnom momku iz kvarta..... Nisam ga poznavao. Ali čini mi se kao da jesam... Pred očima mi se vrti i moje adolescentsko doba, litrenke i klupice po parkovima, punk bandovi u Ksetu ili Jabuci... Glavni kolodvor i noćne linije, zadnji za Dugave ili onaj za Veliku Goricu... Ali i ona noć u Močvari o kojoj sam davno pisao...
Kao da je netko gazio i po našim mladostima i svemu onome u što smo vjerovali. Sve me to čini neizmjerno tužnim...
Više ne prepoznajem ovaj grad....
Zapravo ne mogu ništa više pametno reči. U glavi mi se osim svih tih asocijacija vrzma i ova pjesma kao muzička kulisa. Zamislite se dobro nad riječima!

Ta večer, petka 13. lipnja, koji ove godine više podsjeća na rujan, odvela me na put prema sjeveru Hrvatske i gradskom stadionu u Varaždinu. Još jedno od koncertnih putovanja, a samnom provjereno najbolja koncertna ekipa: Čudovište, Svijet u boci, DMJ, Ribafish...
Logički nastavak bečkog vikenda od veljače, a meni se i u Varaždinu nekako činilo da nisam u Hrvatskoj nego negdje u bližem inozemstvu. Možda je to zbog čudne pive čudnog imena koju je Riba kupio u Lidlu, koju smo pijckali na putu prema stadionu.
Rockerska Hrvatska tu večer je pod prijetnjom kišovitog neba gazila travu legendarnog Varteksovog stadiona, travu na kojoj je Miljenko Mumlek centaršutevima bacao nogometnu javnost u trans, na kojoj je Damir Mužek lomio protivnike, na kojoj je Davor Vugrinec zabio prvi gol, na kojoj je Silvestar Sabolčki odradio svoj posljednji trening.... Te večeri došlo se pokloniti jednoj od najvećih glazbenih veličina ikad. Jedinstvena prilika, čuti Boba Dylana uživo.
No, bila bi grehota propustiti spomenuti i svojevrsnu mu predgrupu (iako na festivalima nema predgrupa zapravo...), meni vrlo drage Manic street preachers. Bend je to kojeg pratim još od davnih srednjoškolskih dana 1992. i njihova prva albuma Generation terrorists. Nakon albuma Holy Bible sam nekako izgubio interes za njih, ali su mi i dalje ostali dobri za slušati. Iako sam ga promatrao onako sa strane, pružili su dobar nastup, pun energije i solidno odsviran, uz dobar izbor najboljih stvari, makar bih ja na tu setlistu dodao još neke.
Unatoč festivalskoj prirodi događaja, i Dylan i Manicsi odsvirali su pune programe. Vidjeti šezdesetsedmogodišnjeg Dylana, inače srčanog bolesnika, kako svira više od dva sata bez oscilacija u dinamici nastupa, zaista je impresivno. Za glazbenika poput Dylana ipak nije za očekivati da će podilaziti publici i svirati samo svoje najveće hitove, i tako je i bilo. Bio je to koncert za fanove, za prave ljubitelje Boba Dylana. Makar se ne ubrajam u navedene, sveisto sam bio oduševljen nastupom.
Ono što je posebnost ovog neospotivo velikog umjetnika je odnos njegovog beskrajnog autorskog talenta, i njegovog svojevrsnog nedostatka, a to su slabe glasovne sposobnosti. Možda se neće složiti svi samnom, ali najbolje interpretacije pjesama Boba Dylana dali su zapravo drugi ljudi. Od Bryana Ferrya, koji je snimio čak i album samo sa Dylanovim pjesmama, preko Rolling Stonesa, The Byrds, Hendrixa, pa čak i Guns'n'roses do ljudi sa soundtracka filma I'm not there, kojega smo slušali po putu, svi oni pjevali su Dylana bolje od njega samoga. Sveisto, dojam je pojačavala ta njegova interpretacija vlastitih pjesama, od Just like a woman, preko Highway 61 i Desolation row do Like a rolling stone, i po meni neočekivane ali odlične Things have changed, iz legenarnog filma Curtisa Hansona „Wonder boys“. U tim aranžmanima, kroz koje je bilo pomalo teško prepoznati poznate stvari, u toj interpretaciji, u toj nepatvorenoj autentičnosti, očituje se ta nevjerovatna kreativna snaga Boba Dylana kao autora. Možda je nekima to smetalo, mene je impresioniralo. Najmanje važno je bilo to što nije svirao najpoznatije stvari, ili to što su bile teško prepoznatljive, to što je bio „nedokučiv“ (to je napisala jedna blogerica, ne bih joj spominjao nick), jer upravo je u tome stvar. Takav umjetnik si to može dopustiti, to je dio njegovog nastupa.
I sve te divne pjesme koje je stvorio, i one drugima za interpretaciju i nama za slušanje, sva ta poezija, ponekad tužna, cinična, realistična, sigurno nalazi mjesto u srcima svih pravih ljubitelja rock glazbe, neovisno o tome tko je izvođač. Iako su se vremena promijenila od njegovih najslavnijih dana u šezdesetima, poezija Boba Dylana neupitno je akutalna u ovom današnjem svijetu, koji se doima kao svijet bez nade....
Vrijedilo je provesti tu lipanjsku večer koja podsjeća na rujan na varaždinskom gradskom stadionu, vrijedilo je smrzavanja i umora.... Na kraju se uputismo ka svojoj županiji, po autoputu E 65 (kojim u zadnje vrijeme često putujem u službene svrhe) kojega su te noći svi povratnici sa koncerta učinili neobično živim.

Vijest koja je tiho odjeknula u ovim nogometnim danima jest da je ovaj svijet napustila legenda romske glazbe Šaban Bajramović. Kakva je legenda bio, kakav je glas imao, prepariran alkoholom i cigaretama. Slušao sam ga uživo prije nešto godina u Tvornici sa Mostar Sevdah Reunionom, i unatoč evidentno lošoj formi izazvanoj starošču i životnim stilom, i dalje je impresionirao nastupom. Romskoj glazbi koja zna biti trivijalna, davao je bluzersku, gotovo šansonjersku crtu, taj kralj kavanske pjesme. I stvarno, Šaban je pjevao po uglednim kafanama po Europi i šire, a punio je i dvorane. I unatoč svoj toj slavi i veličini, umro je u bijedi, žicajući zadnje pare za liječenje čak i od srpske vlade. Nije dobro upravljao autorskim pravima, od njegovih brojnih pjesama bogatili su se drugi, a nije baš ni dobro gospodario novcem. Naime, sve je proćerdao što je imao, ostavši na bijednih 700 € ušteđevine. Spičkao je tako Šaban sve pare, na žene, alkohol i kocku, naplaćao se alimentacija za djecu koju je ujebao usput. Živio je kako je pjevao u svojim pjesmama, trošio je pare i samog sebe do kraja, pa mu sedamdesetdvije godine života možemo pisati kao odličan rezultat.
Ta ljudska priroda, ta autodestkrutivna strast koja tjera da lomimo čaše i zatvaramo birtije, i koja je bila očigledno pokretač Šabanovog života, ne smatram se dovoljno upućenim da nazovem to sevdahom (mislim ipak da je sevdah nešto drugo, ne znam, nisam stručnjak za tu vrst glazbe), ali možda bi to mogli nazvati balkanskim bluesom. Ta nevjerovatna potreba za iracionalnim spičkavanjem svega što se ima, za rasturanje veza i prijateljstava, da se zapije i da se prokocka sve, skrivena je u balkanskim genima u svima nama koji iz ovih područja potičemo. Neki od nas su to s više ili manje uspjeha potisnuli, a neki, osobito mlađi, imaju kratak fitilj, pa im je dovoljno slušanje cajki da eksplodiraju. Iako nećemo pjevati i živjeti poput Šabana, i u nama se krije zametak tog balkanskog bluesa, i samo čeka prave triggere da izađe na vidjelo.....