aparatczykovi zapisi

U ovih nekoliko dana čak dvaput sam se našao u dvorani Kina Europa. U subotu na Clooneyevom pseudodokumentarističkoj političkoj drami "Good night and good luck" o Edwardu R. Murrowu i makartističkim progonima, i danas divan dokumentarac "Carsko putovanje" o teškom životu carskih pingvina na Antarktiku. Danas je karta bila 17 kuna, stvarno bagatela, i unatoč tome skupilo se jedva desetak čudnih gledatelja. Ni Clooney u subotu nije bio puno bolji, ali ipak je to više art nego komercijalni rad.
Hvata me tuga gledati nekada veličanstvenu dvoranu kina Europa, kako biva sve više zapuštena. Djeluje sve pomalo depresivno, neuređeno i s malo gledatelja. Stari biljeteri i gospođa koja prodaje kokice se još drže. Nekada prestižno premijerno kino u kojem se za hit filmove tražila karta više danas više liči na poduzeće u stečaju. I dobro da je prostor zaštićen od Ministarstva kulture jer tko zna kako bi završio. Ne znam kakvo je stanje u obližnjem kinu Zagreb jer već dugo nisam tamo išao. Izgleda da nas je sterilni Cinestar sa svojim udobnim stolcima potpuno odvukao od Kinematografa. Kinematografima se ne piše dobro, s obzirom da je knjiga spala na tri slova: od njihovih kina danas rade samo Europa, Zagreb i Grič. Zagreb je oduvijek bio kino za najveće hitove, tko bi ih uopće pobrojao koje smo sve gledali u minulim godinama. Ovdje je bio prvi stereo, prvi DTS, tehnološki revolucionaran u svakom smislu. Kad se otvorio Broadway počeo gubiti korak, modernizirao se donekle ali se sa investicijama stalo. Navodno su Kinematografi htjeli graditi multipleks na mjestu kina ali valjda su im susjedi zaustavili lokacijsku, šta ja znam. Europa je bila premijerno kino oduvijek za "zahtjevniju" publiku i "ozbiljnije" filmove. Meni se od svih filova koje sam odgledao tamo najdublje usjekla projekcija "Imena ruže", odgledana jedne jesenje večeri davnih osamdesetih, a grijanje je u kinu otkazalo, pa sam film doživio u punom smislu riječi. Grič je bio svojevrsno art kino za probranu publiku i alternativnije autore, kao Gusa van Zanta ili Jima Jarmuscha.
Ne imajući namjeru posebno istraživati što se s kojom dvoranom dogodilo, pokušati ću ih pobrojati i prisjetiti se što se gdje gledalo:
Lika- u Ilici, nekada davno prvo kino za pornjave (kasnije protjerivani prema periferiji) a matineje su bile za kung fu filmove, kako sam bio premlad za porniće uglavnom sa gledao ove druge, kasnije za komercijalne naslove, sličnog programa kao i Zagreb. Pamtim da su mi frendovi gledali "Sirove strasti" iz trećeg reda iskrivljenih vratova, ali ni tada nisu mogli sa sigurnošću reči ima li gaćica ili ne- inače neudobni stolci i prenafrljeno grijanje
Jadran- još jedno kino za zahtjevnije, imalo dobar birc u lobiju, ovdje se gledalo filmove poput Altmanovog "Playera", u načelu nekomforan
Tuškanac- nekada Sloboda- legendarno komercijalno kino, danas još živi kao pribježište Kinoteke, odlična lokacija, istina da mu se nakenjao nekakav Hemingway u zgradu- nekada imao kultni birc Bonita ispred, gdje je znalo biti i dobrih večernjih brijačina a znalo se vidjeti i zaniljivih tučnjava, ovdje se gledalo fakat svašta, od Muppeta do Stevena Seagala- mora ostati kao kino dvorana inače ću se stvarno naljutiti
Apolo- bivša Kozara- s obzirom da sam kao dijete živio u Kačićevoj, kultna lokacija za mene, ovdje se gledalo legendarnu pretpremijeru "Imperija uzvaraća udarac", davne 1981. što označavam kao početak vlastite filmofilije- mnogo godina kasnije ovdje se gledalo "Sluge slasti", i to umjesto pretplate na HNK (ovo je bilo pedagoški značajnije od nekog Verdija)
August Cesarec- daleko na Ilici- totalni underground, kako po kinu, tako i po publici, a i repertoaru, moglo se unutra pušiti, piti i jesti, radio je samo jedan zvučnik a ni grijanja nije bilo, zadnji odgledani film je bio "Noćni čuvar" i to danska verzija
Studio- u Vlaškoj- svojevrsna udaljena verzija Griča, isto za zahtjevniju publiku i art filmove. meni je dvaputa bio first date kino, s time da sam jednom damu izveo usred ljeta na Lynchev "Lost highway"- definitino ne film za prvi izlazak za komadom
A ostali, Studnetski centar nije dio Kinematografa, a žudi za renoviranjem, polivalentna dvorana u kojoj može nastupiti i Lambchop a biti i filmski festival, Skuc samo za ekipu iz doma, iako se i tamo gledalo dobrih filmova. Ne znam što je sa dvoranom od Croatie u Katančićevoj. U Mosoru sam bio samo jednom na tulumu, kad je kino već bilo ugašeno, a Urania je uvijek bila samo kvartovsko kino za gledati Jackiea Chana. Bio je i hvalevrijedan pokušaj otvoriti privatno kino u školi u Utrinama, ali je usprkos par nas entuzijasta neslavno propalo.
O ostalim prostorima i kinima sjećanje me slabo služi. Što imamo danas? Kino je srećom ostalo društveni događaj, i ekipa i dalje ide. Zagreb ima jedan minipleks (Broadway) i jedan vrlo antipatični multipleks (Cinestar), a solidna dvorana A1 u importanne galeriji se nažalost zatvorila. Moram priznati da su stolice i dvorane Cinestara vrlo udobne, ali me strašno nervira sva ta konzumeristička gungula, ujedinjeni smrad kokica, i onaj robotski glas koji vas pozdravlja prije filma, kao da nam najavljuje i pranje mozga u cijeni karte. Broadway ipak djeluje puno civiliziranije, pa je ove jeseni imao čak i par dobrih filmofilskih revija, a i nema toliko gužve. Unatoč svemu tome, drago mi je i dalje ići u Europu, još uvijek mi je to izlazak u kino na kakav sam navikao, pa predlažem i drugima da to rade. Bilo bi šteta izgubiti Kinematografe, pa kakvi god bili.