KOP RETFALA - AOK OSIJEK - OK AGROTEHNIKA
03.05.2008., subota
Osnovni principi komunikacije između trenera i sportaša
|
Autor: Rebeka Tandarić Osobno me od cijelog područja sportske psihologije oduvijek najviše zanimao odnos trenera i sportaša. Prvi je razlog taj što je trener u judu izuzetno važan sportašima, od najranije dobi pa sve do seniora. U sportu u kojem je samo jedna sekunda dovoljna za poraz sportašu je najvažnija osoba uz borilište - njegov trener. On jedini zna (ili bi barem trebao znati) koliko je truda uloženo u svaki trening, samo on zna što je sportaš koji sad stoji spreman za borbu prošao na putu od tog natjecanja, on je s njim prolazio sve pobjede i poraze i bezbroj puta ponovno ponavljao s njim sve tehnike. Judo je sport u kojem možeš pobijediti na 4 načina: bacanjem, zahvatom, polugom i gušenjem. Tehnika, kombinacija i gardova ima bezbroj, a svaki borac kroz godine sebi prilagođava tehnike, stalno ih mijenja i nadograđuje tako da je jednostavno nemoguće pripremiti se unaprijed za svaki protivnikov napad. Judaš je u borbi sam, sam bira svoje poteze i sam trpi posljedice svojih pogrešaka ali izvan borbe, uz sam rub borilišta, uz njega bi trebala stajati osoba koja ga najbolje poznaje i kao sportaša i kao osobu - njegov trener. Svim je judašima jako dobro poznata činjenica da trener sa strane vidi puno toga što borac ne primijeti ili mu promakne. Ako su odnosi između sportaša i trenera onakvi kakvi bi trebali biti, oni bi u judu trebali raditi kao tim. Drugi razlog zbog kojeg mi je taj dio sportske psihologije posebno zanimljiv je taj da mnogi sportaši i treneri taj odnos uzimaju zdravo za gotovo ne poklanjajući mu previše pažnje. Ali prava je istina da je toliko puno banalnih stvari u kojima griješe i jedni i drugi da bi se svakom od njih mogla naći neka toliko očita mana da je nemoguće da ju nisu primijetili. U ovom odnosu puno je više tereta stavljeno na trenerova leđa jer on je uzor i učitelj mladim sportašima. Trenerov stav 100 je puta važniji od stava bilo kojeg pojedinca u ekipi jer njegove su glavne uloge podučavanje i vodstvo. Svi sportaši barem u nekoj fazi svog razvoja na sebe gledaju trenerovim očima i zato bilo kakva negativna reakcija osobe koja im je uzor često rezultira padom samopouzdanja. Treneri bi uvijek trebali imati na umu koliko je važna i utjecajna pozicija koju imaju jer oni svakog dana na neki način, pozitivan ili negativan, utječu na sportaše koje treniraju a baš to učenje po uzoru jedna je od najučinkovitijih metoda treninga. S druge strane, treneri su obično ti koji su čvrsto uvjereni da u ničemu ne griješe i često je vrlo teško dokazati im suprotno. Postoji puno tekstova i istraživanja na temu zašto sportaši odbijaju pomoć sportskih psihologa ali puno češće se događa da su upravo treneri ti koji ne žele usvajati nikakve metode koje se kose s njihovim razmišljanjima. Po meni ne postoje loši i dobri treneri, svatko ima svoja razmišljanja i neku svoju viziju uspjeha. Ono o čemu ovaj tekst govori isključivo je vezano za odnos između trenera i sportaša bez ikakve namjere da se bilo kome nameće mišljenje kakav bi trebao biti, bilo kao osoba, trener ili sportaš. Prva i najvažnija stvar u svakom odnosu između trenera i sportaša je komunikacija. Bez dobre sposobnosti komuniciranja ono što znate i ono što želite naučiti svoje sportaše postat će dvije potpuno različite stvari jer oni vas neće niti razumjeti niti shvatiti. Komunikacija je jedna od stvari koja se često smatra normalnom pojavom jer dolazi sama od sebe i zato joj se pridaje vrlo malo pažnje. I iako je se često uzima zdravo za gotovo, svi se slažu da je potrebno jako dobro znati komunicirati da biste postali uspješan trener i učitelj. Ta je činjenica toliko očita i banalna da je ponižavajuća jer i dalje jako puno sportaša i trenera ima ozbiljne probleme s komunikacijom. Najveći je problem u tome što većina trenera nije svjesna što i na koji način govore svojim sportašima. Može trener u svojoj glavi imati savršenu predodžbu o tome što točno želi od svojih sportaša ali ako im to ne govori smatrajući da se to podrazumijeva oni nikada neće znati što on točno želi. Takvi treneri prije, za vrijeme i nakon natjecanja nikada neće dovoljno komunicirati sa svojim sportašima, nikada neće biti precizni i jasni u svojim zahtjevima i tada na sportašima ostaje da pogađaju što se događa u trenerovoj glavi i što on zaista misli. Iz vlastitog iskustva znam da su najzanimljiviji konkretni primjeri pa evo jednog: kad kao totalni dibidus (tj. osoba koja nema pojma o judu) prvi put uđete u dvoranu u kojoj se odvija natjecanje prvo što upada u oči je urlanje trenera koji stoje pored borilišta. Kažem urlanje jer ponekad to zaista tako zvuči. Treneri navijaju, galame, viču na suce, mašu rukama i pokušavaju na sve moguće načine objasniti svom borcu svoje zamisli. I to je komunikacija ali nije uvijek dobra niti uspješna. U judu postoje prekidi koji traju samo nekoliko sekundi ali to je vrijeme i više nego dovoljno da trener kaže sve što želi reći. Često su puno efikasniji komunikatori oni treneri koji samo sjede i pomno prate borbu, koji su koncentrirani na svaki trenutak da ne propuste nešto što bi moglo biti od odlučujuće važnosti, a ako je komunikacija između borca i trenera dobra dovoljno je samo par riječi i pokreta rukama da se razumiju. Trener najbolje zna koje tehnike više odgovaraju njegovom borcu jer postoji puno rješenja za svaku određenu situaciju u borbi i ako mu netko u tom trenutku može pomoći savjetom onda je on ta osoba. Puno boraca potpuno se isključi kad ulazi u borbu i bez obzira na svu buku i navijanje u dvorani oni su potpuno koncentrirani i nesvjesni onoga što se događa izvan borilišta. Iz mog iskustva i iskustava mnogih drugih judaša znam da većina boraca u tim trenucima čuje samo jednu osobu - trenera. Bilo da stoji uz borilište na kojem se odvija moja borba, pomaže nekom mom kolegi iz ekipe na drugom borilištu ili se i sam sprema za borbu (na seniorskim turnirima znalo se dogoditi da se borimo istovremeno) čuti ću ga i s drugog kraja dvorane. Možda je to zato jer su u tim trenucima on i moj sparing partner jedine dvije osobe kojima najviše vjerujem i čije savjete prihvaćam bez puno razmišljanja jer znam koliko dobro poznaju mene, moj način borbe i tehnike koje koristim. Takvo se povjerenje ne stječe preko noći i nemoguće je bez dobre komunikacije. Osnovni princip komunikacije vrlo je jednostavan - nemoguće je ne komunicirati. U svemu što kažete ili ne kažete, tonom svog glasa, brzinom govora, stavom tijela i svim pokretima vi uvijek komunicirate. Kada namjerno ili slučajno ignorirate svog sportaša vi komunicirate. I sa svim tim ne samo da komunicirate nego je takav način komunikacije i najizraženiji. To bi ukratko značilo da riječi koje koristimo u svojim razgovorima pokrivaju samo oko 10 posto pravog značenja vaše komunikacije, a pravo značenje naših riječi pokazuje baš ta neverbalna komponenta koja je često i sasvim nesvjesna. Opet primjer: borba traje. Gubite. Sad vam je više nego ikad potrebna trenerova podrška jer samo jedna sekunda odlučuje između pobjede i poraza. Tražite ono malo motivacije koja je potrebna da date sve od sebe i okrećete se treneru. On je jedini koji još vjeruje u vas i koji zna koliko vam znači ta pobjeda. Na trenutak pogledate u njegovom smjeru i vidite... da odlazi?!? Odustaje od vas, razočarali ste ga. Nije vam potrebna niti jedna riječ da to shvatite. Razumljiva reakcija svakog trenera koji je cijeli svoj život i svoje znanje uložio u vas a vi ne pokazujete nikakvu zahvalnost jer ne dajete sve od sebe. Svakome je dopušteno biti razočaran ali ta toliko banalna reakcija posebno kod mlađih natjecatelja najčešće će dovesti do naglog pada samopouzdanja baš u trenutku kad je sportašu potrebna sva motivacija. Samo jedna pomisao tipa «Čak ni on ne vjeruje u mene!» dovoljna je za poraz. Naš nam trener često zna govoriti da je borba izgubljena ne u trenutku kad padnemo nego u onom trenutku kad smo pomislili da ćemo izgubiti. Postoji još jedan princip uspješne komunikacije koji je jednako važan - pravo značenje bilo kakve komunikacije je u odgovoru na nju. Drugim riječima, nisu vaše namjere ili značenje onoga što želite reći ono što je najvažnije kada se obraćate sportašu. Važnije od toga je ono što sportaš čuje i kako doživljava ono što mu govorite, a onda i kako odgovara na to. Na taj način vaše riječi i svi vaši neverbalni znakovi u sportaševoj glavi dobivaju značenje. Kada mu kažete nešto on te vaše riječi automatski interpretira kroz svoje emocionalno i psihološko stanje da bi na kraju shvatio vašu poruku na svoj način. To ukratko znači da vaša namjera može biti izrazito poticajna i pozitivna ali sportaš ipak može otići potišten i nesretan. I to je činjenica koja svaljuje sav teret komunikacije upravo na Vaša leđa |
- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Siječanj 2016 (1) Srpanj 2015 (1) Veljača 2012 (1) Rujan 2010 (1) Kolovoz 2010 (1) Svibanj 2008 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
sve o svemu odbojkaškom |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||