nedjelja, 26.06.2005.
continue game? yes/no
Level 07Moram priznat da mi je bilo lipo ovi vikend mada mi je bia radni. I subota i nedilja. Petak sam prazničia, radim u firmi gdje praznik je uvik dan prije nego šta je. Lipo sam se dogovorija s djevom mojom u četvrtak navečer da odemo u Sutivan. Odmorit, odmaknit od okoline na 24 sata. Kao klasični kampanjci uputili smo se tek u petak popodne u 16 sati na trajekt. Uvalili smo barba kontroloru 10 kuna za nas dvoje na šta se nije bunia. Naručili kavu, lipo popili je i zvirkali okolo. Ja očima u potrazi za sisama, ona za kojim izbočenim kurcom. Svako malo bi iprozborili koju kako nam je lipo. A i bilo je. Bar se ja obožavam vozit trajektima. Moga bi danima vozit se. I sam oni miris svega u njemu. U biti, totalno se opustim i guštam. S kavom, pivom, curom, pasom, vokmenom, pa čak i s neprijateljom ako triba... Al šteta, do Brača vožnja tako kratko traje. I eto nas u Supetru, sili u bus, niko nas ni kartu nije pita. Ludilo. Tndr drndrndrnd drnd se sotuteramo s busom, izađemo, odemo do njene vikendice, upalim struju, vodu, uzmemo ručnike za more i na poslijepodnevno kupanje. Ajme lipote, gledam iz morske perspektive u daljini Split i guštam. Znam, da je tamo daleko Urban večeras, da prijatelji piju, poluatraktivne neznane curke izazovno šetaju, al opet me zaboli kurac. Okrenem se, vidim moju kako se tetura, lipo mi se smije a meni drago. Onako iskreno bar na trenutak. Okupali se, otuširali kod nje, prisvukli za izlazak i škivali van. Potraga za hranom rezultirala je najbližim rješenjom. Pizzerijom. Sili, pojeli, popili i guštali. Ona gledala u zalazak sunca, ja u nju. U oči joj namazane nekim novim žutim sjenilom šta ga je kupila, žarko žutu majicu koja se kombinirala sa sjenilom te crnoj vešti. Bila mi je prelipa. Tako je žarila, a ja se nisam usudia ni kompliment da joj dam, jer to više ne dajem, Samo kritike. Primjetila je da mučim, znala da uživam u njenoj vanjštini. Bila je svjesna sebe. Zato je i bila predivna. Nakon večere smo se uputili nazad do nje po bocu Tuge s juga, makedonskog crnog, koja je čekala u zamrzivaču. Popeli se na terasu drugog kata kuće, sjeli i guštali. Popili i pričali, uvijek iste pijane priče. Koga smo volili, koga još volimo i koga ćemo volit izuzev jedno drugog. I opili se lagano, pa u krevet. Vođenje ljubavi, pa temperamentan seks, pa opet izlazak. Njoj cigareta nakon seksa, meni piva. Onako rumeni odmah smo izletili u obližnju birtiju te zasjeli: Gledali se i smijali u kojem smo flešu. Ko drogirani bez teksta. Vratili se nakon pive nazad i zaspali. Jutro je bilo u znaku dugotrajnog ispijanja kave i spremanja za nazad te spremanja mesine na roštilju, pomfrita i salate. Nakon ručka smo sve sredili kako je bilo prije nego što smo došli t e se uputili put Supetra na trajekt. Autobusnu kartu smo na opče iznenađenje i platili, a na trajekt smo opet uletili neprimječeni. Kao na početku priče, popili kave opet i mirnim morem doveslali se nazad. Eto, sve u svemu, bilo je super, najvjerovatnije slj tjedan odemo opet a prijatelji nek guštaju u betonu, cementu i sreći sve je lipo dok i mene ne uvaljaju u takve temelje a onda sam ka oni i nevidim drugu stranu priče koja možda ljepša je al bitno je balansirati kontorolu imati više istina prihvatiti te ponekad i tamnoj strani pokleknuti ... tako da bi opet bio jak level completed total score: 10 points ... loading ... |
četvrtak, 23.06.2005.
continue game? yes/no
Level 06"Na tvom balkonu u ranu zoru lak sam ko pero, dobro mi je" A sve posli se pretvara u pakal. Izlazim iz stana, i prvo odmah zgazim u govno. Jebote govno. Čistim patiku o ogradu i stvarno mi smrdi ko nikad. Ko će ovako smrdljiv do posla. Eno trica, vozi taman na stanicu kraj firme mi. U trk za busom. Uletim unutra kad ono još gori smrad. Neka babetina uletila sa ribom sa peškarije koja se već lipo uguđala. Do mene neki kauboj sa početka stoljeća smrdi po pelinu samo tako. Preinteresantni mirisi. Jedino u daljini nazirem lijepu djevu i sisice joj kako se drmunckaju u vožnji. Koncentriram se na dalekovidnost, a bližu okolinu zanemarujem. Naravno, zašto bi sve bilo u redu, kad mi i taj divni pogled u daljinu remeti kontolor koji dolazi iz smjera jugozapada teturavim korakom. Naravno, ljepotica, pelin kauboj i babetina s ribama smrdljivim, kao i svi ostali imaju karte. A ja ne. Ajde momak izađi lipo molit ću te. Eto me opet van. Za nevirovat, zgazim opet u drugo govno. Ne brišem ga uopče s pretpostavkom da je u busu smrdilo više i da sam izdrža te s alternativom da ću danas najvjerovatnije ugazit i u još koje. Evo me u firmi. Govno sam satra na onom crvenom pragu isprid ulaza. Al još vonja. Zovem lift i sva sreća, radi. Ko bi mi nanoge do 21. kata. Stisnem botun i up away. Vožnja je trajala dvi sekunde. Blokao lift između prizemlja i prvog kata. Zovem, kričim, derem se. Nitko me ne jebe pet posto. I eto je. Ona debela čistačica s brkovima. Otvara vrata od lifta papcima. Spašava me. Ja njoj hvala, ona meni da smrdim. Sva sreća, prvi put da me smrad spasio. Bježim u visine put ureda trčećim korakom. Eto me na 18. katu. Automat me zove na putnu kavicu. Ubacim tri kune, stisnem: čaj. Naravno, dobijem kavu taman po ukusu. Aj još tri kata i tu sam. Eto me. Sjednem, palim klimu, radi. Palim komp, radi. Jebote, sve je okej. Zove telefon. Sekretarica iz prizemlja govori da se neki tip sa avionom zabia u 11. kat i da se zgrada raspada. Poklopim joj. Pogledam kroz prozor put doli i jebote, stvarno. Avion zabijen po sredini zgrade, sve gori. U pičku, šta da radim? Ništa, imam padobran. Skočim, ai iza mene prasak. Padaju i moja i zgrada pored. Doskočim na tlo, kad ono nemoš virovat. Opet u govno. level completed total score: 7 points ... loading ... |
ponedjeljak, 20.06.2005.
continue game? yes/no
Level 05Odnio te tv. Gledam te kako sjediš ispred duboko raširenih očiju. Evolucija je učinila svoje. Naraštajima su preci tvoji radili jedno te isto. Sjedili i gledali. Ma da, moja priča sa sjedenjem je drugačija. Ti gledaš u prazno, u predivnu iluziju tuđih života. Gledam ti tijelo i izdeformirano je. Glava ti je narasla, oči promjenile oblik. Nekako su više zakrivljene. Nema ni onog starog cinizma koji je zračio iz njih. Koža ti je sivkasto zelena, otprilike prozirna. A gadi me se ta boja, moram da ti kažem istinu. Prsti su ti ono izduženi te imaju više funkcija. I zašto stojiš gol? Radoznalost me obuzdava, ali sam ti isto pogledao put kurca. Pa ti ga ni nemaš. Jel ti neugodno? Znam da nije. Ma zaboli tebe. Za utjehu okreni program. To ti je ionako jedina životna ploča koju vrtiš. Pogledaj okolinu oko sebe. Sa svih strana. Sami otpad. Razabireš po njemu, tražiš daljinske upravljače. Za svaki uređaj imaš po jedan. Zašto bi se uopče i dizao iz fotelje? Pa vi ste jedno. Znam, oduvijek si sanjao svoju ljubav i pričao kako ćete vas dvoje biti jedno. Pa znaj, i našao si je, sjediš na njoj. I jedno ste. Baš se i dvojim u biti, ne primječujem razliku između vas: A i nemoraš da pričaš koliko vam je divno. Vidi se i bez suvišnih riječi. To je ona teorija kad si s nekom u vezi počmeš da sličiš na njega i on na tebe. Pravi si kameleon. Utopljen. Zažmiri na trenutak i zamisli život ako možeš. I kišu i sunce. Vremenske uvjete. Al ne, pa ti imaš klimu poviše glave i vrijeme ti je također jedinstveno. Super ti je. Sori na smetnji, odoh ja dalje. Nepoznato mi je privlačnije. Ako imaš daljinski i za to, aj mi ga, pliz, posudi. Pretostavljam, ima samo jedan botun, a poviše njega upitnik. Ajt Level completed Total score: 0 points ... loading ... |
nedjelja, 19.06.2005.
Continue game? yes/no
Level 04Tia bi definirat ljubav. Ne bi tia da ljubav definira mene. Kad idem definirat ljubav uvijek falijem. Učim i griješim. Osjećam i boli me. Sjeban sam. Zato bolje da ne definiram ništa, jer definicija ni ne postoji. Plinovito mi je u prsima i lipo. Kad želim sebe dat, lipo mi je. Kao kurva, imam za svih komad. Nebitno je ispadnem li budala okolini. Svaki put kad ljubav definira mene, događaju se anomalije, problemi, sranja gdje uvijek najebem. Zašto ja uopče i govorim da me ljubav definira. Ona me ne definira, ona me pretvara u životinju. Ona mi jede razum i uglavnom me čini tužnom. Ona prevladava. Ona uništava racionalizaciju, strukturu i red. Ona je definitivno crveno i na trenutke narančasto. Lucidna je. Izaziva ratove i ima je u svim oblicima. Zašto ljubav ima uopče predznak +? Zašto nemogu ja malo da upravljam sa tom silom? Uvjeren da još uvijek mogu mjenjati sve oko sebe, gubim toliku količinu energije uvijek samo na jedno. Kako da istrošim svu tu dozu neprestanu koja se obnavlja redovito. Sagradio sam ogroman neboder u kojem nitko ne živi. Služi samo za popet se na vrh njega i gledat put dole. Pogled je prazan i ne vidi se ništa. Svako malo skočim i uglavnom padam dugo dugo dugo i dugo. Napokon, kad padnem shvatim i da me ne boli puno. Jer sam dole. I ogoljen sam totalno. Ispred mene je tona cementa i svakakvi oblici materijala. Upravo sad gradim novi neboder. Napravit ću ga još većeg od onog prijašnjeg. Prvo ću ga gledat i gledat koliki je i divit ću mu se. Tad ću se opet popet na vrh u nadi za bolji pogled. Ali pretpostavljam da neću vidit ništa. I opet ću skočit i padat. Dok budem padao imat ću vremena shvatiti da više i ne moram graditi nebodere. Napravio sam ih dovoljno i tek sad shvatio da je svaki od njih bio sve veći i veći. Zasljepljen njihovom veličinom nisam ni shvatio da ću sve teže i teže vidjeti svijet oko sebe sa tako velikih visina. Nakon svega, odlučio sam napraviti najobičniju kuču. Cijeli materijal je stajao uvijek iza mojih leđa. Nikad ga nisam ni vidio, jer sam uglavnom buljio u visine. Kuća je gotova. Vrlo je jednostavna. Bez katova, samo prizemlje. Vrlo je stabilna i kad se popnem na vrh vidim sve. Doslovno sve. Uglavnom sjedim kraj dimnjaka. Čak mi nije napeto više ni skakat. A i kad skočim, padam kratko. Više ne gradim. Sad samo sjedim i gledam. Level 03 completed Total score: 5 points ... loading ... |
petak, 17.06.2005.
continue game? yes/no
Level 03Dogodi mi se često da se za vrijeme nekog neobaveznog razgovora isključim iz teme. Sjedim na kavi, odisput suncobrana sunce probije i slušam osobu koja se slučajno tu zakačila. Vidila, hej, jel mogu sjest, pa sjedi. Sam proces naručivanja indijskog čaja u lipnju me odmah iživcirao. Vidim i u pogledu konobarice da me sažaljeva. Njenim drhtećim rukama spušta čaj i bježi, u hlad od zidina Dioklecijanovih. Monolog počinje. Da, ja sam slušač, onaj jadnik šta upije i upije cemente i škart konverzacije. Da li uopče mogu reći da se radi o konverzaciji kad sudjeluje samo jedna osoba? Pa mogu. Jer moj najviši domet je kllimanje glavom i odgovor u stilu mmm i aaa. Potvrdnom stilu u slučaju i da se neslažem. I priča osoba x o kreditima, ženi, autu, sklopkama, hrani ...o svemu. Jedno mi oko prati točku x, a drugo je na ramenu djevojke koja sjedi nasuprot. Kratke crne kose, smeđe obojenih očiju, fino popunjenih usana obučenu u kratku leptiričastu majicu iz koje poluotkriveno stoje dojke na kojima mi pogled zapinje. Pali cigaretu, gledam je, uživa. Zanesena u trenutku procesa paljenja i ne sudjeluje u životu. Kratko traju ti trenuci. Sama je. Nitko joj ne sjedi na vratu osim mog pogleda kojeg ni ne osjeća. A na mom vratu uteg od čovika. I moj proces točnog odmjeravanja klimanja glave i laganog odgovaranja u smislu jednog slova ili dva najviše. Da da je je. Gledam je i dalje, oči mi uživaju. Na nogama rimljanke koje su vidljivo brižno i proporcionalno zokružene kao zmije oko njenih gležnjeva. Poviše njih proljetno ljetna lagana suknja pastelnih boja koja vidljivo otkriva koljena i ništa dalje od njih. Sve spojeno zajedno sa pinkicu širim bokovima zaokružuje je u cjelinu izvađenu iz grčke mitologije. Dam joj ime Helena. Ili možda Realina. I da ugodno joj je na ramenu, koža joj je meka i svilkasta. Ako taj izraz uopče postoji. Dok sam očima stajao na njenom ramenu, odjednom se okrene. Pogleda me. Svojim pogledom skine me s ramena. Naglo okrenem pogled i vidim olakšanje. Utega na mom ramenu nema. Nestao je bestraga. Ostavio par kovanica na stolu za svoj nelogičan čaj. Možda me pozdravio, možda i dbrusio nešto. Moj odgovor je u svakom slučaju bio potvrdan. I sad mi je lijepo. Jer sam opet sam. Okrenem pogled na kritičnu točku maštovitosti da opet naslonim svoj uteg na Helenu il Realinu. Umjesto nje, odsjaj od par sitnih kuna na stolu i šalica. Ispijena. A sve pretpostavke govore mi da čaj je pila. I da svi oko mene piju indijski čaj mada je sredina šestog mjeseca. Izgleda da sam jedino ja poremetio ravnotežu utega, pogleda, priči i čajeva. Te ostao sam. U miru sam popio kavu s mljikom, ostavio mrkog medvjeda i slavuja na stolu, i otišao. Level 03: completed Total score: 2 points ... loading ... |
četvrtak, 16.06.2005.
continue game? yes/no
level 02Ma više i nerazumim ništa. Tko mi je, tko mi nije. Kome mogu, kome nemogu. Bojim se razočaranja. Onih prošlih, onih sadašnjih i onih koji dolaze. Oni u past tensu se pomalo i zaboravljaju i praštaju. Ovi u sadašnjosti su glavna okupacija, a futur prvi i futur drugi su predaleko za mene. Kaže se da večina ljudi živi dan za dan. Ako je tako, ja živim po kraćem standardu. Recimo, sat za sat. Improvizacija momenta ilitiga kako želite nazvat. Nije sad da ne mislim na svepopće ljudske navike probleme koji se odnose na budućnost ala recimo pitanja tko sam u biti ja što želim bit i kakakav bi mi život trebao izgledat za god dvi deset. To su stvari koje znam, koje ne zamaraju me. Zamaraju me oni koji žive totalno isplaniran život, a opet ne znaju šta da rade sa sobom. Sve imaju. Smetaju me. Ne zato što imaju sve nego zato šta su oni uzrok razočaranja svevremenskih. Pa jebote, opusti se malo. Da, da, hočeš! Najbolje trgni par antidepresiva. A moje rješenje je najbolje rješenje. Uvijek se pitam kako to te neke depresije i sva ta sranja nisu prije ni postojala. Sad odjedanput sto vrsta. Za sve naravno postoji i lijek. Ili razgovor sa lijekom u metafori nekog osiguravatelja tvoje psihe koji stoji poviše tebe i pozorno te sluša. Na kraju dobiješ odgovor u smislu koji bi ti najbolje odgovarao i terapiju. Tablete. I kao nakon toga je bolje. A šta je sa mnom? Tko će meni da pomogne? Osječam se super. Pun energije, rumeni vlaški obrazi, komad glave. Prštim, jebote. Temperament, snaga duha, lucidnost. AHAHAHA! Osim par nezaboravljenih ljubavi i emo sjebanosti, sve je zuper. Jedem čelik, volim ljude naivno. Katu imam, sidro mi je i stabilnost. Volvo. Pa da se ja sad opterečujem. Ne. Radije ću se iskrivljeno nasmijat da svi guštaju. I evo šta sam tia reć. Kako to da su se izumili antidepresivi, a depresivi ne? Ja bi malo depresiva, da me malo kalaju. Ne sad neki apaurini, xanaxi i ti spuštači. Nego boga ti nešto lipo da ja to trgnem pa da sam kul. Imal toga di, a, rodjo? Level 02 completed: 3 points ... loading ... |
srijeda, 15.06.2005.
game start
Level 1Evo sad sam stigao u firmu. Klima radi, vani je pakleno, sve pršti. I ja sam od okoline. Jebeno utječe na mene, a ja joj vračam intenzivno ali slabije. Za kurac mi se previše bunit, nemam više 16. Imam malo više, al opet nedovoljno za mudrovanje. Stoga i neću pametovat. Al ovo šta mi se događa stvarno je previše. Tiče se energije. Dok šetam ulicom, ponekad u prolazu dotaknem rukom poneki od onih metalnih stupića. Čisto iz dosade ili nekog nerješenog problema sa živcima. I za nevirovat, svaki put kad taknem jedan od tih metalnih izvirutaka sa ceste, strese me struja. Iz početka je bilo nekako ugodno i povremeno. Sad uglavnom kad god da ih taknem, strese me. Jeben mu, pitam se odakle energija? Iz mene? Moje sretnije, optimističnije linije života? Možda iz isfrustriranosti? Jer ipak kompleksna sam osoba (kompleksna ne mora značiti i inteligentna:) sastavljena od više djelova. A pitanje je koji od mojih djelova stvara taj plus minus naboj. I zašto se baš ispoljuje samo sa stupićima? Taknem ja u danu i frižider bar po sto puta, daljinski od klime, mobitel? Ništa od njih. Možda i nije pro blem u meni. Možda je problem u stupićima. Ili u onome tko ih je prije mene doticao?? Prenos neke vrste energije sigurno postoji. Samo da nisam izvorište zla... A bude li me se previše okrivljavalo za emo utjecaje i osorno ponašanje nevođeno razumom zamijenit ću stupiće za ljude. Dovoljno je da zaželim i pafff. Opet sam na početku koji je ujedno i kraj za danas Level completed: 5 points ...loading... |