Životni prostor
Poznato da su mnoge životinjske vrste sklone zadržavanju nekog određenog prostora kao svoga životnog prostora. No, uzrok njihovog osvajanja životnog prostora za sebe jest borba za opstanak. Često ne mogu preživjeti ako mali životni prostor koristi mnogo živih jedinki, ako ih ima mnogo.
Čovjek je, pak, prirodni životni prostor prisvojio samo za sebe. On je životni prostor pretvorio u svoje vlasništvo. On posjeduje određenu površinu zemlje, on ju kupuje i prodaje.
Gledao sam na TV reportažu o domorocima u prašumama Amazonije. Istraživač pita domorodca domaćina je li to njegova kuća. On ne razumije pitanje jer oni ne poznaju pojam posjedovanja. Oni se čude da šuma može biti nečija, da rijeka može biti nečija, ili oblak ili sunce...
Civilizirani čovjek sve je uzeo samo za sebe, sve je pretvorio u svoju svojinu. Sve je pretvorio u osobnu svojinu. Zatim je izmislio zajedničku svojinu: selo, grad, općinu, regiju, državu, savez... Zatim je počeo uzimati jedan od drugoga, otimati, pljačkati, ratovati, ubijati i činiti duge grozne stvari čovjek čovjeku i narod narodu.
Sve ovo čovjek je činio i još uvijek čini zbog svoje grabežljivosti a ne zato što mu je sve to potrebno. Bez obzira koliko imao i koliko posjedovao, on hoće više i još više a ne obazire se na činjenicu da zbog toga neće imati dovoljno drugi ljudi i druga živa bića na Zemlji.
Čovjek je toliko zastranio u pretvaranju svega i svačega u svoju imovinu da je, čak druge ljude pretvorio u svoje robove. Dakle, sam sebe je porobio, da ne spominjemo «porobljavanje» životinja i biljaka.
Stvorio je domaće životinje, zarobio je životinje u kaveze i zoološke vrtove, za zabavu u cirkusima, za hranu itd.
Genetski je utjecao na biljke i prilagodio ih svojoj ogromnoj pohlepi za hranom, potrebi za odijevanjem, biljkama «oplemenjuje» svoja pića, puši ih, upotrebljava kao drogu itd., itd.