O bogatstvu
Najprije ću citirati nekoliko mudrih izreka. Evo ih:
Ayn Rand:
«Bogatstvo je posljedica čovjekove sposobnosti razmišljanja.»
Gilbert Highet:
«Istinska je čovjekova dužnost ne širiti moć ili množiti bogatstvo izvan granica vlastitih potreba, nego uživati i obogaćivati svoj vječni imetak: svoju dušu. I ono malo što donosi sklad bolje je od obilja koje donosi podjele.»
Miguel de Cervantes:
«Užitak u bogatstvu ne leži u pukom posjedovanju ili u raskošnome trošenju, nego u mudroj primjeni.»
Andrew Carnegie:
«Višak bogatstva sveto je povjerenje po kojem je vlasnik dužan njime u životu raspolagati na dobrobit zajednice.»
Isus Krist:
«Ne gomilajte sebi blaga ovdje na zemlji, gdje može zarđati ili biti ukradeno. Gomilajte ga u nebu, gdje neće nikada izgubiti svoju vrijednost i gdje će biti na sigurnom od lopova. Ako vam je blago na nebu, i vaše će srce biti ondje.
Ako ti je oko čisto, sav ćeš biti obasjan svjetlošću. No ako ti je oko zamagljeno zlim mislima i željama, u dubokoj si duhovnoj tami. A kako li ta tama može biti duboka!
Ne možeš služiti dvojici gospodara: Bogu i novcu. Jer jednog ćeš mrziti a drugoga ljubiti, ili obrnuto.»
Živimo li u današnjem svijetu primjenjujući ove mudre izreke, koje mirne savjesti možemo nazvati sastavnim dijelom životnih pravila? Živimo li prema životnim pravilima koja su osmišljavali i stvarali veliki umovi kroz tisućljeća? Složit ćete se samnom da smo daleko od toga.
Kolike su nam sposobnosti razmišljanja u uvjetima ogromne medijske i političke manipulacije našim umovima? Mislimo li drugačije od onoga kako misli televizija i novine? Smijemo li misliti drugačije nego kako nam nalaže stranka čiji smo članovi a da ne prekršimo stranačku stegu? Mislimo li uopće ili je istina ako nas zovu misaonim ljenčinama?
A ako je bogatstvo posljedica naših sposobnosti razmišljanja, tada je naše bogatstvo ništavno. Drugačije rečeno ono što smatramo svojim bogatstvom i nije naše. Ono je posljedica nečijeg tuđeg razmišljanja.
Danas svi ljudi teže širenju i množenju bogatstva izvan granica njihovih potreba. To je puka činjenica i zato suvremena društva nazivamo konzumističkim društvima. Paraleno s tim ljudi su zaboravili na svoju dušu. Da bi uvećali svoje materijalno bogatstvo spremni su prodati sve – ama baš sve- čak i svoju dušu, svoje poštenje, svoje dostojanstvo, svoje tijelo i da ne nabrajam dalje.
Ljudi više nisu zadovoljni s onim malim što donosi sklad. Spremni su na najsitnije podjele radi obilja iako one donose nevolje. Radi obilja podijelili smo jaku državu i od nje napravili nekoliko malih. Doveli smo do propasti velika poduzeća da bi ih usitnili i podijelili – uništili sklad da bi dobili obilje (za neke). Stvorili smo podjele među ljudima i postigli nesklad u njihovim razmišljanjima, stvarajući veliki broj stranaka i strančica – da bi dobili obilje mišljenja. Podjele u obitelji i nesklad u brakovima već su dokazana činjenica. U ime čega? U ime obilja za svakog pojedinca.
Pitamo li se više uopće, činimo li dobro? Je li bolje zadovoljiti se s malim i imati sklad ili imati obilje koje donosi podjelu?
Žao mi je Cervantesa. Pa današnji ljudi više i ne znaju uživati drugačije osim u pukom posjedovanju i raskošnom trošenju. Što je to mudra primjena?
Višak bogatstva naši novopečeni tajkuni skrivaju u inozemnim bankama ili obilato sebi dijele dividende radi raskošnog trošenja. Njima ne pada ni na kraj pameti da viškom bogatstva treba raspolagati na dobrobit zajednice. To je za njih nepotreban luksuz a ne sveto povjerenje. Čak i ono što im je država nametnula kao obvezu za davanje zajednici oni na razno razne načine pokušavaju izbjeći i izbjegavaju.
Naravno, da višak bogatstva tada uzaludno propada a zajednice se ne razvijaju nego propadaju. Čovječanstvo se ubrzano dijeli na bogate i siromašne. Prije ili kasnije među njima mora doći do ozbiljnih sukoba.
Isusove riječi su za kršćanski svijet danas čisti pucanj u prazno. One ne nalaze mjesta u srcima njegovih sljedbenika. A te njegove riječi su tako istinite! Osobito zadnja rečenica:
«Ne možeš služiti dvojici gospodara: Bogu i novcu. Jer jednog ćeš mrziti a drugoga ljubiti, ili obrnuto.»
Nažalost ljudi današnjice služe novcu. Dakle ljube novac a mrze Boga iako se zaklinju da nije tako. Govore jedno a rade drugo. Još žalosnije je to da «njihovi pastiri» (crkva i svećenici) postupaju jednako. Ispred Boga stavili su novac. Stječu višak bogatstva za crkvu i za sebe osobno iznad vlastitih potreba a još više iznad onoga što ima njihovo «stado».