< | srpanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
31.07.2006., ponedjeljak
|
Postoji jedan toliko jak argument protiv europske unije i općenito protiv zapadne civilizacija, pa ipak taj argument niti jednog našeg političara nije naveo na preispitivanje njihovog neshvatljivog entuzijazma u pristupanju europskoj uniji u kojoj nema života. S tolikim ushićenjem govore o svakom uspjehu vezanog za europsku uniju, a najvažnije pitanje pri tome nisu postavili: ima li tamo života? Kada kažem život, tada mislim doslovno na život. Naime, demografska slika Europe je katastrofalna, na tom kontinentu sve manje mladog radno sposobnog stanovništva treba uzdržavati sve više penzionera. Europa svake godine izgubi 2 milijuna ljudi. Trebala bi godišnje uvoziti barem tri milijuna imigranata koji bi mogli uzdržavati sve mnogobrojnije penzionere. Pitam se samo koliko će imigranti biti voljni raditi za te penzionere koji im nisu u nikakvom srodstvu i koji se u životu nisu odrekli nikakve komocije; jesu li oni zaslužili da se itko brine o njima? (globalenvision.org arconics.com) Ne kažem da je druga krajnost, kakvu imamo u Africi puno bolja gdje svojoj mnogobrojnoj djeci njihove jadne majke ne mogu ponuditi dovoljno hrane, ali opet, pomiriti se sa time da mi nestajemo i dapače još da budemo i sretni zbog svakog novog koraka kojeg napravimo k civilizaciji koja stari i izumire, zvuči mi u najmanju ruku kao pomirenje s time da nas treba istrijebiti. Glavni uzrok vidim u globaliziranom i slobodnom tržištu koji pred današnjeg čovjeka radnika stavlja sve veći pritisak i sve veće mogućnosti da profitira više, obrazuje se više, posjeduje više, zadužuje se više, radi više. No bez obzira na uzroke problema, samo odbacivanje zapadne civilizacije i europske unije mi se čini već dovoljno jakim korakom naprijed, dovoljno jakim riješenjem problema. Mislim, oprostite mi što zvučim tako banalno i radikalno, ali očuvanje života bi valjda trebao biti primarni cilj za što gradimo ovaj svijet. |
Koliko nam je demokracija skromna, više teoretska nego praktična, vidimo i po ponudi političkih stranaka na sceni. Svaka od tih stranaka je opsjednut time koliko je ona lijeva, desna ili centar. Uporno se koriste lijevom-desnom osovinom koja potječe još iz vremena drugog svjetskog rata koji je odavno završio. To je osovina koja je i u teoriji toliko daleko od problema današnjih malih ljudi, a u praksi je još i dalje, jer u praksi su lijeve i desne stranke postale toliko slične jedna drugoj da je teško naći pravu razliku među njima. Doslovno moraju izmišljati međusobne razlike kao pitanje seksualnih manjina, pitanje lakih droga, pitanje vjerskih manjina,... kakve to veze ima sa zadovoljstvom malog čovjeka? Pravo pitanje je gdje je ona druga osovina na političkoj scena. Ona koja bi se mogla oduprijeti neoliberalizmu i globalizaciji? Dali postoji politička stranka koja se protivi globalizaciji, koja se protivi izrabljivanju jeftine radne snage, koja se protivi preseljenju tvornica u zemlje bez radničkih prava. Stranka koja se zalaže za zakone kojima bi se poduzetnicima pomoglo da njihovo poduzetništvo bude na svačije zadovoljstvo a ne samo na zadovoljstvo nekolicine menedžera i bankara. Gdje su stranke koje se bave bitnim pitanjima po malog čovjeka, dali će se tvornica preselit u inozemstvo ili neće, dali će poduzetniku nametnuti jeftinu konkurenciju iz inozemstva ili će ga zaštiti od toga da tjera svoje radnike na minimalac. Situacija je takva da političke opcije koja se bavi problemima malog čovjeka nema. Svaka stranka je opsjednuta samo time kako privući veliki kapital, velika ulaganja. Ma oslobodite nas tih velikih ulaganja, dopustite malome čovjeku da radi bez pritiska da se mora natjecati sa jeftinom konkurencijom. Ne ljudi, ne očekujem da će se pojaviti tako skoro prava alternativa. Pa takvu stranku nema tko ni sponzorirati. Niti jedan «veliki» menedžer neće sebi rezati granu na kojoj sjedi. A inteligentni i sposobni ljudi su previše sebični da bi htjeli sudjelovat u takvoj stranci, jednostavnije je se prikloniti struji kapitala, u kojoj postoji već uhodani sistem za odvraćanje pozornosti ljudima lijevo–desnim baljezganjem, i u pozadini provoditi svoju volju, dajući krupnom kapitalu sve veća prava i slobodu, na štetu radnika i njihovog dostojanstva |
ne govorim ovdje o novom znanstvenom dostignuću spajanja čipa sa ljudskim mozgom, već o jednoj pojavi koja se može zamijetit među sveopćim stanovništvom da ljudi sve više svoje odluke donose na osnovu računice, uglavnom na osnovu financijske računice. U školi nas od malena podučavaju egzaktnim znanostima, kao matematika, fizika, ekonomija, statistika, od malena nas uče racionalno razmišljati. Nekada smo mislili da je upotreba tih znanstvenih disciplina prije svega namijenjena znanosti samoj, za daljnji napredak tehnologije. Ipak racionalno razmišljanje je sve više ulazilo u svakodnevni život. Naš vrijednosni sustav sve je više okrenut brojkama, svakodnevno se zatrpavamo najrazličitijim golim podacima, propitkujemo o njima, razmišljamo o njima, razgovaramo o njima, uspoređujemo ih te cijene, te tarifni modeli, te sniženja, statistike pouzdanosti, brzine, trajanje, količine,... Sve preciznije mjerne jedinice koje pri tome koristimo, nimalo ne popravljaju situaciju. Jedan starac mi je rekao da su ljudi prije do Beča putovali 4 dana dok danas putuje 4 sata pa ipak zakasne. Prosudite sami na ovome primjeru, koliko mistike i nedorečenosti nosi podatak da putovanje traje 4 dana, a koliko istoga nedostaje u egzaktnom podatku da putovanje traje 4 sata i 30 minuta. Još je gore ako na konkretnom putovanju postanemo i opsjednuti time dali ćemo uspjeti stići za planirana 4 sata i 30 minuta, pa preračunavamo kilometre sa putokaza, brzinu vožnje, potrošnju...glumimo putno računalo. Nesumnjivo da se određena doza brojki i racionalnog razmišljanja ne može izbjeći, pogotovo u poslu, ali kada nam računice i brojke postane dominantni smjerokazi u našemu životu tada počinjemo nalikovati sve više strojevima, a sve manje ljudima. Što to čovjek dobiva pretvarajući se u računalo, nešto više materijalnog bogatstva? zar je to vrijedno odbacivanja svake romantike i nedorečenosti, svatko neka sam za sebe prosudi. |