utorak, 01.01.2008.
*/..[always and forever..you are my...]../*
Eyy...
Pochinjem pisati swoj dnewnik. Uprawo na novu godinu.
Btw.sretna nowa swima. Godinu dana, a i wishe,
pisat chu o swachemu.. uglawnom chu iznositi swoje osjechaje.
Zapochinjem.. nau.
Osjecham se tako chudno. Sretna sam, samo
stjechem prijateljstwa. Za ona, koja sam sigurna da budu
i da wech jesu prawa. Jer uwijek samo bacam zawidan pogled
na druge..istina, zrelija sam od drushtwa. Koliko puta sam to
samo chula.. Bacam zawidne poglede, na tako chwrsta,
prawa prijateljstwa, u kojem nema ni trunke ljubomore,
zlobe, kao shto je to owdje, u mome sluchaju.
Swe je uwijek bilo super. Koliko sam puta chula lijepe rijechi..
I kada bi se dogodilo neshto shto bi mi uzdrmalo dushu,
samo bi se wratila na trenutke u kojima je swe bilo super.
Josh uwijek je bilo..a sada.
Prediwno=zadnjih dana. Opet swe funkcioniralo. No, kao shto
sam wech chula..prochitala. 3=nesretan broj. Ali...sada widim,
da su josh i neki drugi takwi.. samo.. bilo je swe super.
Pucala sam od sreche..no duboko u meni, kopkao me onaj glas,
i nije mi dao mira. Znala sam, neshto che biti opet onakwo.
I uistinu..u onim trenucima, uzhiwala sam beskrajno. Spremala
ih u swoju memoriju, chuwala jako, jako. Zheljela da shto dulje
traju. Prediwno. Opet zawidila na nekim stwarima. I zahwalna bila
shto sam to upoznala. No, moralo se i to dogoditi. Samo.
Samo to. To, shto me uzdrmalo, to, shto sam znala da je uwijek
prisutno, chak i kad mi se chinilo da nije i da wishe nikada neche biti.
I opet..samo osmjeh na licu. Lazhan. U dushi...tuga i zabrinutost.
A uwijek je swe bilo tako lijepo... no. Kada se i ono chudo pojawilo,
mislih: spasit che me..duboko sam se prewarila. Opet. Iznowa. Samo josh gore..o kako mi je doshlo da zaplachem..odlutam daleko.
MA, samo tuga..opet iznowa. Znala sam-bit che tako. Trenuci u kojima
sam uzhiwala su nestali. I sada se samo pojawljuju u sjechanju.
I kao za inat, kao da zaista nije ono bilo dowoljno..
Samo se urota izrodila od toga. Bolno. Slutila sam to.
I samo..
Skriwanje od onog drugog. Oh.. kao da me nije zanimalo.
A umirala..i poslije. Samo, samo.. samocha.
A tako sam zheljela na trenutak biti Ona..samo da widim,
samo da poprawim. A uwijek, bili su mi swe...
Ali.. da li je to ono prawo prijateljstwo???
U zadnje wrijeme se malo prechesto to pitam..
A Ona je osoba koju puno i prepuno ljudi na owom swijetu
ne woli. Uistinu je tako. Ali samo bahatost, i twrdost,
umishljenost, i lazh, chetiri stwari koje najwishe mrzim,
opet prisutne. Jednom=uwijek i zauwijek. I to pokopawa..
Swe one trenutke koji su bili tako sretni i lijepi.
I pitam se..da li se to dogadja samo meni?? Ili owdje
na owom swijetu...u mojoj blizini, hoda josh ljudi
kojima je tako? Mislim da bih wishe od swega zheljela znati
odgowor..ali ne mogu ga nachi. Zar je tako teshko?
Nazhalost. I opet=skriwanje. Nedostatak nekih stwari.
Umishljenost. Ljubomora. Skriwanje..a chime
je to zasluzheno?? Wjechnim pomaganjem,
najboljim sawjetima, i stalnoj potpori?.
Nije u redu. Znam..swijet je okrutan. A ne bi bio, da se u njemu
ne radjaju takwi ljudi..i opet. Drzhim se onog drugog.
Nowih ljudi koje iz dana u dan upoznajem..i za koje sam sigurna
da su mi ono prawo..prawi prijatelji. Hwala njima..sigurno,
mi to nikada ne bi naprawili.
molim nebo da te vrati
Ja stao sam sam
u parku sred kiše
gdje ljuljačka tvoja
još tužno se njiše
I molio vjetar
da tiho te zove
da vratiš se natrag
u moje snove
Sve je prazno
i park i klupa
i školska kreda
više ne piše
Da znaš samo
kako smo tužni
sišla bi dolje
i otišla ne bi više
I molim nebo da te vrati
da opet sjednemo u zadnju klupu
i da ti pjevam našu pjesmu
kad zvono školsko kraj sata označi
Sve je prazno
i park i klupa
i školska kreda
više ne piše
Da znaš samo
kako smo tužni
sišla bi dolje
i otišla ne bi više
I molim nebo da te vrati
da opet sjednemo u zadnju klupu
i da ti pjevam našu pjesmu
kad zvono školsko kraj sata označi
[owu pjesmu wolim radi osobnih razloga] ..POSWECHENO JEDNOJ OSOBI..
Azurno nebo, cekamo zoru,
pet, sest mladih golubica,
nasmijesena su im lica i poslije mnogo godina
u mome srcu draga slicica, zajedno smo
momke gledale, zajedno po rivi setale,
pravile se da smo vazne, da smo pametne
i snazne, sanjale smo zemlje daleke.
Hej ljepotice moje prijateljice,
gdje su nasi snovi ostali,
hej sve smo mi kao ptice selice,
svaka svome jugu odleti,
djevojcice zene postale,
neke su se već i udale,
a ja jos cekam azurne zore.
Ja jos zelim preplivati more,
ja jos sanjam zemlje daleke
[pjesmu takodjer wolim..zbog osobnih razloga..
..i suzu pushtam. ]
