Melanie*
Melanie je sjedila na fotelji svoje sobe,koljena privučenih k sebi. Gledala je Zakutnu ulicu. Bila je opet bezbojna i tamna. Ali Melanie ju je svejedno voljela. Pogledala je u zvjezdano nebo. Jedna zvijezda padalica upravo je pala s tamne,nebeske plohe. Melanie se sjeti svog oca. Nije dugo mislila na njega. Možda je tako i bolja. Ne misliti na njega. Bit će joj lakše. Glavom joj je prostrujao Bellatrix-in lik. Melanie se zgrozi kad shvati tko joj je roditelj. „Roditelj“. Ako ju tako uopće može nazvati. Da joj je roditelj možda bi ju dosad već tražila,ili bar pokušavala doznati gdje je. A ne bezbrižno sjediti kod kuće i ulizivati se Voldemortu. Melanie odluči ne razmišljati o njoj. Pogledala je digitalni sat na zidu. Kričavo zelene brojke pokazivale su 03.56 minuta. Melanie nije mogla spavati. Možda zbog uzbuđenja jer sutra ide u Hogwarts. Ili možda zato što će vidjeti Stacie,Polli i Elijaha po prvi put nakon tri mjeseca. Bilo kako bilo,Melanie više nije mogla sjediti u sobi. Zato uzme jaknu s vješalice na zidu i izađe iz sobe.

U „Šupljem kotliću“ prvi put vladala je tolika tišina. Čula se tek poneka daska koja je pucketala pod Melanie-ninom težinom. Melanie se polako spustila i sišla niz škripave stupe. Gurnula je stara,oronula vrata i izašla na svjež zrak. Zapljusnuo ju je val hladnoće i svježine. Melanie malo jače pritisne jaknu i krene niz Zakutnu ulicu. Uživala je u tišini i zvuku koji su proizvodile njezine tenisice dok je hodala. Sjela je na obližnji zid, i uživala je gledajući u pun mjesec. Gledala je nebo suznih očiju,spremna zaplakati. Ali sjeti se što je obećala tati.

„Jedan osmjeh ne košta ništa, a znači mnogo..“

Koliko got bila tužna,ovo bi ju uvijek oraspoložilo. Ubrzo se preko njena lica razlije prekrasan,dug osmijeh.

„Osmjeh! Nadam se da vidiš..“- prošapče Melanie

Iz Melanie-nog razmišljanja prenu ju neko šuštanje iz obližnje trgovine. Melanie se ustade s zidića, i posegne za štapićem. Šuštanje se sve više približavalo. Melanie je drhtala,ali nije se imala namjeru tako olako predati. Zabuljila se u mjesto odakle je šuštanje dolazilo i čekala. Iz zida trgovine izađe prilika,posve crna. Melanie ju je gledala s strahom u očima. Ali nije dopustila da ju strah preuzme. Čvrsto je stiskala novi,još nerabljeni, štapić i svoje oči „zalijepila“ za crnu priliku.

Nepoznati stranac kao da je osjećao Melanie-nin pogled na sebi,iako joj je bio okrenut leđima. Meškoljio se i proizvodio neke čudne zvukove nalik režanju. Melanie se nije dala smesti.

-Tko si ti?-upita ona. Ali odgovor nije dobila. Zato zapita glasnije.

Čovjek je stiskao šake i zarežao glasnije. Kao da se pokušao oduprijeti nečemu. Počeo se polako okretati. Melanie ostade zapanjena. Bez teksta. Oči tog stranca bile su crvene. Iritantno crvene. A njegova dva očnjaka izbijala su iz savršeno oblikovanih usana. Usana koje su Melanie toliko zadivile. Zavodljive,pune.. Ona ih tako poželi. O bože,Melanie,čovjek bi ti mogao nauditi a ti razmišljaš o njegovim usnama!? To joj je govorio jedan dio mozga,ali drugi se nije dao smesti. Melanie-nin mozak okupirale su misli. Slike. Savršen trenutak u kojem on prislanja svoje usne na njene.

Melanie ispusti štapić. Nije mogla vjerovati o čemu razmišlja.. Stranac se na zvuk štapića trznu i zareža na Melanie. Melanie je tek sad uvidjela stranca. Bio joj je toliko blizu. Možda joj je pročitao misli. Možda joj sad dolazi otisnuti onaj savršen poljubac. Melanie je bila prestrašena. Zakoračila je korak prema strancu. Stranac ju pogleda onim svojim iritantnim očima. Dva očnjaka koja su prije minutu virila ispod savršenih usana više nije bilo. Melanie je zadržala dah. Nije znala što da očekuje. Poljubac? Udarac? Ili možda pištolj?

Stranac se nalazio metar od nje. Pomno je promatrao njezine oči. Valjda su ga zadivljivale. Zatim se iznenada okrenuo i počeo trčati prema nepoznatom smjeru. Melanie je ostala ukočena. Pomalo razočarana. Zašto je samo tako otišao? Melanie je gledala zid iza kojeg je nestao. Kao da je očekivala da se vrati. Ali nije. Melanie se polako spusti i uzme štapić. Okrenula se i krenula natrag prema „Šupljem kotliću“. Stranca nije izbacivala iz glave. Polako je hodala vukuči noge. Nije htjela ulaziti nazad u onu malu skučenu sobu. Htjela je cijelu noć provesti vani. Sjela je na zelenu klupicu pored jedne u nizu kučica u „Zakutnoj ulici“. Gledala je u mjesec. Očni kapci učinili su joj se nekako teški. Možda malo preteški. Melanie na sekundu zatvori oči.

Iz sna ju je probudila neka buka. Melanie se nezadovoljno promeškoljila i otvorila oči. Očekivala je svoju sobu,krevet i stvari. A dočekala ju je prepuna „Zakutna ulica“ i dvoje djece koji su čučali ispred nje i smijuljili se. Melanie ih mrzovoljno pogleda. Ali oni nisu odustajali. Razumjela ih je. Vjerojatno ne bi ni ona, da na ulici vidi neku curu raščupane kose i zgužvane stare trenirke kako leži na zelenoj klupici. Rastegnula se i krenula prema „Šupljem kotliću“. Ono dvoje djece nešto su se došaptavali dok je Melanie polako hodala iza njih. Bili su tako iritantni. Možda bi bilo bolje da im malo zaprijeti. Ništa više. Možda samo to. Ali Melanie odlučno zaniječi Bellatrix-inu krv u sebi i nastavi hodati ulicom. Bila je ponosna na sebe. Opet je uspjela. Uspjela je zaustaviti nagon u sebi. Sve je više ličila svom ocu. Veliki,široki osmjeh prelije se preko njenog lica

***
Melanie je na kolodvor došla minutu prije polaska vlaka. Na brzinu ostavila svoj kofer i ušla kroz uska vrata. Roditelji su žalosno mahali razdraganoj djeci,koja su im nešto dovikivala s malih prozora „Hogwarts Express-a“ . Melanie je hodala uskim,u bijelo prebojanim hodnicima tražeći kupe sa svojim prijateljima. Hodnik je bio po prilično tih.

-Pa i ti pretjeruješ!!-čula je Melanie dobro poznat Polli-in glas. Vjerojatno ju je Elijah naživcirao. Njih dvoje su blizanci,a opet toliko su se mrzili da nisu mogli provesti više od 15 minuta zajedno.

Polli je glasno zalupila kliznim vratima kupea i okrenula se prema prozoru. Očito nije primjetila Melanie. Melanie se značajno nakašlja. Polli se okrenu. Očekivala je Stacie sa izgovorom da se nije trebala onako ponijeti i blablaa. Ali kad je vidjela Melanie potrči joj u zagrljaj. Zagrlila ju je toliko snažno da joj je izbila zrak iz pluća. Polli povuče Melanie za ruku i uđe u kupe.

-A vidi,vidi netko se odlučio ispričati!-uzviknuo je Elijah kad je Polli ušla u kupe.Ali kad je vidio Melanie zaboravi na Polli. Krenuo ju je zagrliti,ali ga je prestigla Stacie kojoj je bilo toliko drago da ju vidi. Zaletila se na Melanie i zamalo ju srušila na pod.

-Tako mi je drago da te vidim!-uzviknula je Stacie-Neznam koliko bih još mogla izdržati s njih dvoje!

Pritom je pogledala prema Polli koja je namrgođeno sjedila na smaragdnom sjedalu i Elijahu koji je stajao pored nje buljeći u nju.

-Pa nisam tako loši.I ona je kriva za sve!-reče Elijah u svoju obran

Polli je samo nezadovoljno frknula.Kad je Stacie napokon pustila Melanie Elijah joj je prišao i nježno ju zagrlio. Naslonio je svoju glavu na njeno rame. Stacie je zbunjeno pogledala Polli i zavalila se u sjedalo pored nje. Melanie uzvrati zagrljaj i gurnu ruksak ispod sjedala. Sjela je pored Elijaha,do prozora i znatiželjno čekala. Ni sama nije znala što,ali imala je neki osjećaj i nije ga se mogla riješiti. Ubrzo su počele dobro joj poznate svađe između Elijaha i Polli. Njihove svađe obično su izbijale zbog gluposti. Jednom su se posvađali jer je Elijah zakopčao zadnji gumb košulje. Polli je počela derati da izgleda idiotski i da ju sramoti. A on bi se počeo braniti. Njih su dvoje uvijek imali konflikte. Melanie je pažljivo promatrala Elijaha. Promijenio se. Lice mu je postalo ozbiljnije,tijelo izražajnije građe. Njegova savršena smeđa kosa lagano se kosila na čelu. Za razliku od njega Polli je ostala ista. Uvijek za zabavu. Njena uvijek ista frizura slobodno je padala niz njeno okruglo lice.

Za razliku od njih dvoje,Melanie i Stacie su se slagale sasvim dobro. Bile su najbolje prijateljice od prve godine upravo zbog toga što su dobile krevet jedna do druge. Od tad su nerazdvojne. Melanie je znala da njoj sve smije reči. Mogla joj je vjerovati. Stacie je također ostala ista. Njena kratka plava kosa uokvirivala je okruglo bebasto lice. Iza lijepo oblikovanih usana krili su se posloženi bijeli zubi. Na pomisao usana Melanie se sjeti stranca. Njegove usne nisu joj izlazile iz glave,ali lica se nije mogla sjetiti. Protrnula je. Njegove usne nije mogla izbaciti iz glave koliko got to pokušavala.

-Aloo Melanie!! Zemlja te zove..Jesi li s nama? – upitala je Polli i pritom prenula Melanie iz razmišljanja.
-Hmm da ovaj tu sam..
-Jeli istina da ove godine imamo neki plesnjak?-upita Elijah
-Istina..Neznam kojim povodom-Stacie odgovori
-Pa super.Prvi put ću moć obući nešto normalno,a ne onu mutavu uniformu…-uzviknula je Polli,inače ona koja je u tom društvu bila zadužena za zabave

Svi su pogledi bili uprti u Melanie. Čekali su da i ona nešto kaže. Ali ona je bila već daleko u svojim mislima. Možda predaleko. To joj se znalo često događati. Samo bi zaboravila na vrijeme i odlutala. Odlutala u svoju maštu. Jedino mjesto gdje je bila sigurna.