ŠIBENIK,DESTRUKTIVNOST OKO MENE
utorak, 06.04.2010.
PRVI PUT
E sada ljudi oćekuju da im pišem o nekom svom prvom putu?Je prvi put izbacujem iz glave svoja razmišljanja u javnost.(moram vas zamoliti da ignirirate č i ć,jer puno nas iz Šibenika nezna rezlikovati ta slova,dakle oprostite unapred)Idemo dalje.Za prvi put sam se odlućila pisati o rodnom gradu.Šibenik je nekad stvarno bio grad,težaćki ali grad!Siječam se svog najranijeg djetinstva(predškolskog),u lijepe sunćane dane,mama bi mi obukla hlaćke(tako se ona izražavala),uredno napravila razdjeljak na kosi i isplela mi pletenice,e onda smo išle u šetnju.Nogu pred nogu i eto nas na Šubićevcu(dok ovo pišem cijelo vrijeme mi se mota po glavi palatalizacija i sibilalizacija,kgh i czs,ali ni to ne pomaže oko č i ć),zoološki vrt,tu sam uvijek uživala.Oduševljavao me paunov rep,čudila sam se pelikanovom kljunu,a za srne smo uvijek donosile nešto za papat,nebili nam prišle,i znala sam mirovat s ispruženom rukom čekejući te plahe životinje da mi priđu,a bile su tako lijepe.Tamo negdje u sredini iza žice u posebnom kavezu bio je i neki vuk,vuk samotnjak,bilo mi ga je žao.Uživale bi tako u šetnji okolo žice koja je okruživala zoo.Mama kaže da je nekad bilo više životinja,nisam ni ja sve nabrojila,ali u mom sijećanju su se urezale ove.nakon zoo-a otišle bi na ljulje.Ljulje nisu bile kao danas,bilo ih je,ali mi smo imali još jednu vrstu,kako da vam je opišem?Na drvenoj konzoli nalazile su se dvije drvene klupe(dvosjed) okrenute jedna prema drugoj,a ispod su bile spojene drvenim podom(sve nad zemljom),svaka klupa je bila ljulja,. ali bile su spojene tin drvanim podom.Na tim ljuljam su se znali ljulati đaci.Djevojćice bi sjele na klupe,a dečki bi stali u sredinu na dasku i tako ih ljuljali.Bilo je tu i skrike i vike,i simpatija,i slučajnih padova,ali na odabranu djevojćicu.Trebalo je dugo ćekati red,pa bi me mama odvela na klizu,a ona je bila stara izlizana,ali cijela,i super kliska.Gore-dole,gore-dole,i ajmo radit kule u pijesku oko klize.Kule u pijesku(uvijek ih neko sruši)!Sada bi najrađe završila o Šubičevcu,ali ima jaš jedna prošlost.Jednom se samo dogodilo da su me mama i tata kao malu poveli sa sobom navečer vani, i drago mi je,jer vam nebi inaće ovo znala.Na Šubičevcu ima i danas,ali žalostan restoran Dubravka,tada je to bilo mjesto gdje se za ljetnuh vručina moglo doći na tarasu rashladiti i plesati.Sve od drva,a iz okolne bobovine uvijek dolazi dašak povjetarca da rashladi ugrijane plesaće.Tu je i moja mama možda samo taj put bila,jer ambijent Dubravke je bio kao stvoren za nove parove i ljubavnike.O Šibeniku dok je bio grad nastavak slijedi.
| travanj, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2010 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
BAZEN U CRNICI
Išla sam u drugi razred OŠ ked sam otkrila bazen u Crnici.Neki iz razreda išli bi svaki dan na bazen,pa sam i ja otišla pogledati.Bio je to ljetni bazen tj. otvoreni.Poćela sam trenirati plivanje,jer plivati sam volila,mama kaže da sam prohodala zbog mora,naučila sam plivati s 2,5god.Vratimo se mi na bazen.Kao malu me je skakaonica sa nivoima od 2,5-5-10metara impresionirala i plašila,sa visine od 10m znali smo viriti dole u vodu,i diviti se onima koji su s nje skakali.Još se sijećam praznog bazena.Popločan malim plavim ploćicama,na donjem kraju dubok oko 2m,a ispod skakaonice mislim 5m.Okolo betonske tribine,tuš,2 presvlaćionice,kancelarija i okolo žičana ograda.Ma nnije on sveukupno bio nešto za oko,ali bio je kvalitetno i sigurno sagrađen,šta je bilo najbitnije.Kasnije sam se i ja ohrabrila skakati.Sa prve koja je imala odskoćnu dasku salto,sa druge i treće na glavu(jedna mala informacija za vas,ako niste znali,sa večih visina uvijek je bolje skakati na glavu,ako neželite totalno oprati sinuse).Bilo je i onih koji su trenirali skokove.E bilo je toga, bilo,a sada se neko sjetio rušiti.Ovo meni dođe kao neki nostalgićni dnevnik.
BITVE
Znam da znate šta je bitva,ali ipak.Bitva vam je ono (najčešće metalno) na rubu rive,za šta se vežu brodovi,u mojoj priči jahte.Dunkve,šibenska riva, i sam grad su vrlo zanimljivi nautičarima.Obišla sam sve destinacije na Jadranu, i skoro svi imaju na rivi bitve,ormariće sa strujom i vodom, i muringe (to je konop koji je u moru spojen s betonskim blokom, i zamjenjuje sidro).Šibenik iz nekih apsurdnih razloga to nema.Postavilo se nešto prije par godina, i onda uredno uklonilo.Zašto?Čula sam razne priče(i opet famozni šibenski dišpet), strukture na vlasti se nisu mogle usaglasiti(ništa nova-ništa nova), a i šetaći na rivi su izjavili da bitve nagrđuju rivu i da im smeta dok šetaju?! Dakle,nisam mogla vjerovat svojim ušima.Gledam ja tako našu rivu, i bezbroj jahti na vazu, i mislim kako je Šibenik zaista prekrasan, kad nautićari unatoć nedostatku osnovnih uvjeta ipak ostaju.Šetači gledaju jahte,dive im se, komentiraju, a ne brine ih to šta jahti agregati rade non-stop(zagađivanje zraka im ne smeta),i šta ljudi na jahti moraju štediti vodu, jer niti ne znaju da tamo nagdje kod cvijeća ima šaht za vodu,i onda gume leže preko rive,a šetači i djeca posrču preko njih.A ja u sebi zapjevam: ŠIBENIK JE TO