annwyn
08.11.2006., srijeda
Ah, ti ljudi...
|
Otkako sam se raskrstila s osnovnom školom, upoznala sam mnogo ljudi koji su mi kasnije postali jako dobri prijatelji, ali također i nenamjerno prekinula dobre odnose s ljudima koje sam jako voljela jer su mi bili dragi prijatelji. Kad ljudi promjene školu, posao, mjesto boravka, logično je da će izgubiti vezu s barem nekolicinom ljudi koji su im do tada bili svakodnevnica. Sada, kada sretnem te ljude nemam neku temu za razgovor osim nekoliko bezveznih pitanja koja mi ne znače ništa. U mojoj dobi se ljudi mjenjaju, rastu i postaju jednostavno drugačiji,a mi ne možemo uvidjeti tu promjenu,a ponekad nas nije ni briga jer smo nezainteresirani i živimo u nekom svom svijetu. Danas mi se javila stara prijateljica s kojom sam se igrala kao mala djevojčica i s kojom sam proživjela neke važne trenutke u mom životu. U prvi mah sam se razveselila poruci. Nakon kratkog dopisivanja sam shvatila da nešto treba od mene. To nije prvi put da mi se dogodilo, takvu stvar mi je učinilo još nekoliko ljudi. Ja se ne ljutim na njih, ali zar nije ružno sjetiti se svojih prijatelja samo u trenucima nužde? Nikad nisam bila sebična i nikad nisam odbila pomoći pa svejedno ovo me natjeralo da se zamislim. Da razmislim o ljudima koji su svaki dan uz nas, s kojima se svaki dan čujemo pa i o onima koje zapostavljamo i koji nas zapostavljaju. Imamo li vremena da se javimo svojim prijateljima i da im kažemo da smo tu uz njih i ako im treba nešto da ćemo im pomoći, a ne samo ih zvati kada je nama teško? Imamo li vremena za minutni razgovor, za jednu SMS poruku, za jedan e-mail? Što nas čini toliko sebičnima da uvijek mislimo samo na sebe? ......................................................................................................................................  |
