annwyn
05.11.2006., nedjelja
malo bezvezarija....
|
Večeras mi je toliko tema palo na pamet, ali jednostavno niti jednu ne mogu realizirati i ispisati nekoliko pametnih i "dobrozvučnih" rečenica. Takve napadaje neinspiracije inače imam isključivo za vrijeme pisanja zadaćnice kada prvih, dobrih 20 minuta gledam sat na odurno bijelom zidu učionice i razmišljam kako mi škola/starci/određene persone/ili već kaj god idu na živce. Onda u jednom trenutku zaključim da bi bilo pametno početi pisati pa sa krajnjom objektivnošću opisujem i objašnjavam psihološke analize likova u višestrukosloženim rečenicama. Sada trenutačno me uništava bolna činjenica da sutra moram u školu, a nisam dodirnula ni korice knjige kako ne bih morala moriti svoje očice tim teškim tekstovima koji su prošarani dugačkim i nerazumljivim riječima koje ne razumije ni sam autor. Ovih nekoliko, par dana sam redovno išla na cijepljenje protiv radišnosti, a vrhunac fizičkog napora mi je bio odlazak na kavu(ajde i to je nešto). Zaključila sam da snovi zaista jesu odraz skrivenih želja, jer sam sanjala kraj školske godine. Buđenje me dotuklo, kad sam se vratila u surovu stvarnost i shvatila da nije još ni polugodište. To je bilo otprilike kao kad je Darth Vader rekao Lukeu Skywalkeru "Luke, I'm your father" tj opaka šaka realnosti u facu. Zatim je moj ingeniozni otac po ko zna koji put zaključio da je vrijeme za štednju i to na moj račun, a majka srezala moje izlaske. Nisam imala energije za svađanje pa sam samo protestantivno izašla iz sobe s nosom dignutim do stropa. Ionako me ne bi saslušali pa čak se niti pravili da me slušaju. Ja sam većinu puta zadnja rupa na svirali, osim kada služim kao ispušni ventil isfrustriranosti i mojih roditelja i prijatelja. Takav odnos ljudi prema meni (za koji sam si sama kriva) me tjera u samoću i kontemplaciju koju izlažem na jedinom, samo mojem mjestu, ovome blogu. Ipak, istinu da kažem, znam da me moji roditelji stvarno vole, ali vjerojatno ne znaju način na koji da mi to pokažu pa to supstituiraju na druge načine koji mi ponekad odgovaraju, ponekad ne. Iz pretjerane zabrinutosti da mi se nešto ne dogodi često mi ne dopuštaju stvari koje mene zanimaju i koje ja želim. Ne puštaju me na određena mjesta i određene koncerte, ne daju mi da se piercam, tetoviram, itd. Možda bih ja, da oni na miran, jednostavan i argumentiran način mi objasne zašto mi ne daju te stvari i odustala, a ovako moram smišljati sve moguće načine da se proguram, izmislim i slažem kako bih dobila što želim ili jednostavno jaukati sama u sebi što moj cilj nije ispunjen. Puno stvari i skrivam od njih jer njihovom konzervativnom karakteru moja djela i šale ne odgovaraju. Ali uvijek vjerujem u bolje sutra tako da nije sve bez nade. Kad napunim 18, ja se selim pa će biti mirna Bosna(tj. naš stan). Ajd uživajte i sretno pozz |
