Mladost imamo da bismo činili gluposti, a starost da bismo za tim glupostima žalili

četvrtak, 04.05.2006.

Svaki dan, sat, minuta...

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj zeni. Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i rece: "Ovo nije bilo sto, ovo je nesto specijalno.". Odmotao je paketic i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i cipku. "Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u NewYorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Cuvala je to za neku "specijalnu priliku". Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to".
Prisao je krevetu i polozio rublje pored druge garderobe, koju ce ona imati na pogrebu. Njegova zena je umrla.
Okrenu se prema meni i rece: "Ne cuvaj nikada nista za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom zivotu je specijalan".
Jos uvijek mislim na njegove reci... one su promijenile moj zivot. Vise citam, a cistim manje. Sjedim na terasi i uzivam u pejzazu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim vise vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je zivot u sustini jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tecaj prezivljavanja. Vise nista ne cuvam. Upotrebljavam moje kristalne case svaki dan. Obucem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako zelim. Ja ne cuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad pozelim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rjecnika. Ako nesto vrijedi vidjeti, slusati ili raditi, onda ja to zelim vidjeti, slusati ili raditi SADA.
Nisam siguran u to sto bi zena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je nece biti ovdje sutra, u sto mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila vise u kontaktu sa svojom porodicom, svojim najblizim prijateljima. Ona bi mozda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oprostaj za neke nesporazume i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona isla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Smeta me sto sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam "jednog dana" htio kontaktirati. Smeta mi sto ne pisem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i zalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braci i djeci, cesce, koliko ih volim. Sada pokusavam ne zakasniti, ne drzim se po strani, ili cuvam nesto, sto moze obogatiti nas zivot sa smijehom ili radoscu. I svaki dan kazem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalan.
Jednog od "ovih dana" je tako daleko... ponekad ne dodje nikada vise...

Evo da i ja nešto dodam:
Iako vam se možda čini da ćete poživjeti još puno godina savjetujem vam da si ne mažete oči jer vas nešto neočekivano kao smrt može dočekati u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu. Zato sjetite se svega što se mislili učiniti sutra i učinite to danas jer možda je ovaj trenutak posljednji u vašem životu na ovoj lopti koja se okreće. Iskoristite današnji lijepi dan i ne čekajte dan koji će možda biti ljepši od ovoga da bi prošetali prirodom i pomirisali predivan cvijet koji se nalazi iza ugla. I na kraju poslovica: "Živi svaki dan kao da ti je posljednji"

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv