nedjelja, 12.02.2006.
PRIJATELJI ZAUVIJEK
Obećela sam da ću se javit pa evo jedna priča...
Izlazim iz autobusa u Hamburgu i pogledom tražim svog rođaka koji me je trebao dočekati na stanici. Odjednom čujem poznati glas kako doziva moje ime: „Ana“. Ugledam rođaka kako maše, kroz glavu mi proleti misao da se nije previše promijenio u tri godine koliko se nismo vidjeli. Potrčim prema njemu, zagrlim ga, zajedno odemo po moje torbe, kad odjednom iza sebe začujem poznat muški glas na prilično slabom hrvatskom: „trebate pomoć?“. U sekundi mi kroz glavu prolaze sve slike onog ljeta što sam provela u makarskoj s rođakom Ivanom i njegovim društvom, napokon identificiram glas, to je onaj prištavi, glupi Anton koji mi nije prestao dosađivati cijela dva tjedna. Već se spremna da odgovorim nešto zlobno, okrećem se ali ostajem bez riječi. Ispred mene stoji latino-američka verzija Brada Pita, samo malo tamniji ten i crna kosa. S teškom mukom i začuđena promucam: „Aaanton“ On se nasmije, zagrli me i odgovori na njemačkom „Pa tko bi drugi mogao biti, ja sam jedina budala koja se druži s tvojim rođakom“Sve troje se nasmijemo i odemo prema Ivanovom stanu da raspakiram stvari…
…Večer je, izašli smo vani sa ostatkom društva. Počinjemo s po jednim pivom (a čime drugim, pa ipak smo u njemačkoj), nastavljamo s kojom votkom, kad odjednom dolazi jedna cura obrati se Antonu i njih dvoje nestaju negdje, kratko gledam prema vratima iza kojih su njih dvoje nestali, kad na stol dolazi nova tura pića i vraćam se nazdravljanju s društvom…
…Nakon kojih pola sata anton se vraća za stol s razočaranim pogledom u očima, Ivan odmah primjeti što mu se dogodilo i govori „ Nećeš valjda sad žalit za njom, ona je na gubitku“, Anton podigne pogled, nasmiješi se i odgovara: „Imaš pravo, pa ja mogu imati skoro svaku curu koju poželim“…
…Društvo se razišlo, ostali smo Ivan, Anton i ja, možda bolje reći Anton i ja jer je Ivan cijelo vrijeme bio s jednom curom na plesnom podiju. Nakon nekoliko pjesama Ivan dolazi do nas i predlaže da me Anton otprati kući jer on ima nekog posla. Nasmijem mu se i pristanem na njegov prijedlog. Anton i ja popijemo još koje piće i krenemo kući…
…dok se vozimo primijetim njegov zamišljen i tužan pogled i upitam ga što je, no on odgovara ništa. Moja tvrdoglavost i znatiželja tjeraju me da ga nagovorim da mi kaže što mu je. Počeo je govoriti sa zastajkivanjem kao da oklijeva u razgovoru, onda duboko udahne i počne govorit: „Znaš ona cura što je došla večeras…ma bili smo zajedno više od godine dana…znao sam da ćemo prekinuti…nije nam išlo zadnja dva mjeseca…nisam je htio povrijediti…čekao sam da shvati sama…ali nisam mislio da će biti tako zlobna…stvarno nisam mislio da je takva“ jedva je završio rečenicu…
…“Nemoj se bedirat pa i sam si rekao da nije jedina, a uostalom vidjela sam kako te cure gledaju cijelu noć večeras, ja mislim da bi ti se sve one najradije bacile oko vrata.“ Pogledala sa ga i nasmijala se i on se oraspoložio i nasmijao se sa mnom. Došli smo do stana i pozvala sam ga unutra i nastavili smo razgovarati o propalim vezama i svima koji su nam slomili srce. Iskreno da vam kažem začudilo me kako momku koji tako izgleda cure mogu tako lomiti srce. Negdje sat vremena iza nas stigao je i Ivan. Kad je ušao u stan samo se nasmijao i rekao „Vi niste normalni“ otišao u svoju sobu ali se odmah vratio i rekao „Ne diraj mi rodicu nećeš dobro završit“ nas dvoje smo se nasmijali i on je otišao u sobu i nije više izlazio. „Izgleda da nije prošao dosta dobro večeras“ čula sam Antonovo komentar „Izgleda“ odgovorila sam i nasmijala se…
…Bilo je već jutro kad smo završavali razgovor. Pogledao me u oči i rekao „Nisam nikad s nekim ovako iskreno razgovarao. Ti si najbolja cura koju sam ikada upoznao, nadam se da ćemo vječno ostati prijatelji“ Zagrlio me i čvrsto pritisnuo uz sebe. „što se mene tiče hoćemo“ šapnula sam tiho dok sam razmišljala hoću li biti sretna zbog novog prijatelja ili žalosna što nismo nešto više…
- 12:45 -