ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Djeca sa SD imaju usporen psihomotorni razvoj, razlièite tipove i stupnjeve neurorazvojnih odstupanja zbog poremeæaja razvoja mozga, smanjenog broja neurona te poremeæaja sinaptogeneze i sinaptièke plastiènosti. Kao i svako drugo dijete i djeca sa SD imaju svoju vlastitu razinu sposobnosti uèenja i razvoja.

U dojenaèkoj je dobi psihomotorno zaostajanje manje izraženo, a pokazatelji razvoja su gotovo na gornjoj granici normale. Socijalni smiješak izražavaju s dva mjeseca, rotaciju sa šest, sjede s devet, a puze s 11 mjeseci. Dominantna su odstupanja hipotonija i hiperfleksibilnost zglobova što usporava uspravljanje pa samostalno stoje i prohodaju kasnije od zdrave djece, prosjeèno s 20 mjeseci. Važno je pratiti i poticati normalni slijed neuromotornog razvoja, jer svaka nova vještina otvara put postizanju novih ciljeva. Kao i za zdravu djecu tako i za djecu sa SD vrijedi pravilo da ih se ne postavlja u položaj u koji se ne mogu dovesti sami. Dominantna odstupanja u bolesne djece su u podruèju kognitivnog razvoja i govora. Stupanj mentalne retardacije, koja redovito prati bolest, vrlo varira. U 10% je teška, u veæine blaga do umjerena, a u pojedinih minimalna. Èeste su smetnje vida kao i umjereno do blaga ošteæenja sluha (50%). Èesto se pojavljuje komorbiditet s epilepsijom (5-10%), cerebralna paraliza (5%) i autizam (10%), a uèestalost poremeæaja pozornosti i hiperaktivnost (engl. attention deficit hypereactivity disorder - ADHD) ne razlikuje se od zdrave djece.
Važno je što ranije i redovito neurorazvojno praæenje te ocjena vida, sluha, dodira, motorike, ponašanja i socijalizacije, a naroèito ukljuèivanje u programe rane razvojne intervencije. Ispitivanja starijih osoba sa SD, kao i drugih osoba s mentalnim nedostacima pokazuju sklonost razvoju psihièkih bolesti. Uèestalost depresivnih epizoda i demencija/delirij javlja se u 5,2% takvih osoba. Meðutim, uèestalost ovih pojava manja je u osoba sa SD u usporedbi sa osobama s drugim mentalnim nedostacima. Uzrok je još nepoznat.

U oboljele djece poveæan je rizik konduktivnog ošteæenja sluha. Stoga je veoma važan rani probir sluha, te dodatna obrada i praæenje. Zbog anatomskih razlika, kao što su visoko postavljeni grkljan te kratki i široki vrat, i glasovne su karakteristike izmijenjene. Funkcionalne poteškoæe pri govoru stvaraju i visoko nepce, kratka usna šupljina, zaèepljenje nosne šupljine i izboèeni jezik. Smanjeni tonus jezika, usana i mišiæa lica utjeèe na razvoj sposobnosti hranjenja i motoriku usne šupljine potrebnu za razvoj govora.

Meðu oboljelom djecom postoje velike razlike u sposobnostima ovladavanja jeziènim vještinama. Usporen je razvoj jeziènih sposobnosti; prve rijeèi izgovaraju u dobi od 2-3 godine. U fazi formiranja reèenica èesto izostavljaju veznike, priloge i prijedloge. Stoga je važno i nužno iz tzv. preventivnog razdoblja (do 3. godine) prijeæi u razdoblje aktivnog uèenja pomoæu posebnih programa i metoda. Važan je individualni rad, jer je svako dijete posebno. Receptivne jeziène sposobnosti bolje su od ekspresivnih. Pragmatièki razvoj je najlošiji i èesto je potrebno intenzivno uèenje konverzacijskih pravila. Zbog protruzije jezika ošteæena je artikulacija odreðenih glasovnih skupina. Iako djeca sa SD imaju teškoæe u uèenju, ona ipak mogu uèiti i napredovati, a ishod je bolji uz posebne programe i u poticajnom obiteljskom okruženju. Vještine komunikacije su neizmjerno važne za ukljuèivanje u društvo, jer djeca i odrasli lakše suraðuju ako razumiju i ako su oni razumljivi. Problemi s govorom su isti kao i u druge djece sa smetnjama u razvoju - teškoæe u artikuliranju zvukova, èesto upotrebljavanje kratkih fraza. Od roðenja do faze izgovaranja jedne rijeèi najvažnija je podrška obitelji, tj. vježbanje govora s majkom, ocem, braæom i sestrama. Za starije dijete program se sastoji od razvijanja auditorne i vizualne stimulacije, taktilnih vještina, ispitivanja osjetila i povratne senzorne memorije. Dijete æe nauèiti kako zvono zvoni ili prepoznati razne zvukove i osjeæaje kao što su dodir baršuna ili brusnog papira. Govor je povezan s organima za hranjenje i disanje te je njihov razvoj i vježba temelj boljeg izgovora. Mnogo djece sa SD osjetljivo je na dodir, ne žele da ih se dira. Masažom mišiæa usta može se ojaèati muskulatura, što pomaže artikulaciji govora, hranjenju i disanju. Za razvoj govora moguæe je upotrijebiti i mnoge druge vrste komunikacijskih vještina, kao npr. prelingvistièke metode. Treba ih zapoèeti primjenjivati èim prije, u fazi od jedne do tri izgovorene rijeèi. Jednom, kada dijete poène upotrebljavati jednu rijeè u obliku znaka ili govora, lijeèenje treba usmjeriti u proširivanje (horizontalno) broja pojmova i u poboljšavanje izgovora (vertikalno). U «fazi jedne rijeèi» mogu se rabiti pojmovi iz svakodnevnog života, ali lijeèenje može ukljuèivati i duže fraze. Malo dijete ima veæu sposobnost receptivnih govornih vještina nego ekspresivnih, ali u lijeèenju treba utjecati na oba podruèja. Tijekom predškolskog doba, receptivne se govorne vještine mogu isticati pomoæu slušne memoriju, što je važno tijekom prvih dana školovanja. Osobe sa SD imaju teškoæe s govorom, a imaju i neobiènu kvalitetu glasa kojoj doprinose opæa hipotonija i maksilarna hipoplazija s relativnom makroglosijom. Ispitivanja provedena na 66 djece sa SD, u dobi od 3-8 godina, pokazala su smanjeno raspoznavanje samoglasnika (u odnosu na populaciju zdrave djece) kao posljedicu smanjene sposobnosti artikulacije.

Djeca sa SD poèinju sjediti, govoriti i hodati mnogo kasnije nego njihovi zdravi vršnjaci. Razvoj oboljelih osoba i svih njihovih funkcija daleko je sporiji, a proces starenja je brži. Tipiène makroskopske promjene mozga, smanjen broj neurona, zastoj sazrijevanja neurona i sinapsa odgovorni su za umnu zaostalost koja je temeljni znak SD. Primjerenim programom i metodama uèenja djeca se mogu ukljuèiti u specijalne programe rada što je važan èimbenik za njihov sveukupni razvoj. Epilepsija je pet do deset puta èešæa u oboljele djece nego u zdrave. Vrste epilepsije se ne razlikuju od onih u opæoj populaciji. Dva najèešæa razdoblja javljanja epilepsije su do druge godine i izmeðu 20. i 30. Prvo razdoblje karakterizira pojava infantilnih spazama, a drugo tonièko-klonièki napadaji. Lijeèe se antiepilepticima i ishod je jednak onom u opæoj populaciji za sve vrste epilepsije, osim za lijeèenje infantilnih spazama, koje je uspješnije nego u djece opæe populacije.

www.zdravlje.hr